70 godina kultnog romana „Lovac u žitu“: Selindžerov Weltschmerz (I deo)

02.08.2021

17:30 >> 19:46

0

Autor: Dejan Ćirić

Svaka generacija se oseća razočarano na svoj način i čini se da zahteva svoju književnost sa temom nezadovoljstva. Za mnoge Amerikance koji su odrasli ped

70 godina kultnog romana „Lovac u žitu“: Selindžerov Weltschmerz  (I deo)
Copyright "Lovac u žitu"/Profimedia

Njujorker je odbio roman „Lovac u žitu“. Ovaj časopis je objavio šest kratkih priča Dž. D. Selindžera, uključujući dve najpopularnije – „Savršen dan za banana-ribe“ iz 1948. i „Za Esme – s ljubavlju i mučninom“ iz 1950. godine. Ali kada su urednici dobili roman na uvid, odbili su da objave odlomak. Rekli su Selindžeru da prevremena zrelost četvoro dece Kofildovih nije bila verodostojna i da je rukopis razmetljiv – da se čini da je napisan tako da istakne autorovu mudrost, umesto da predstavi priču. Izdavačka kuća koja ga je i naručila “Harkot Brejs“ već je odbila „Lovca u žitu“, a tamošnji izvršni direktor po imenu Judžin Rejnal postao je besmrtan u lošem smislu kada se požalio da ne može da prokljuvi da li je Holden Kofild lud ili ne. Selindžerov agent odneo je knjigu u “Litl, Braun”, čiji je urednik Džon Vudburn očigledno bio dovoljno razborit da ne postavlja takva pitanja. Roman je objavljen u julu 1951. godine i do sada je prodat u više od šezdeset miliona primeraka.

Dž. D. Selindžer/ Profimedia

Svet je tužan, rekao je Oskaj Vajld, jer je lutka nekada bila melanholična. Mislio je na Hamleta, junaka za kojeg je smatrao da je naučio svet novoj vrsti nesreće – nesreći večnog razočeranja u život kakav jeste, što je Weltschmerz (svetska bol). Bez obzira na to da li ga je Šekspir izmislio ili ne, pokazalo se da je to jedna od najzaraznijih književnih emocija. Čitaoci je konzumiraju u tonama, a zatim traže da se upoznaju sa autorom. Takođe se pokazalo kao jedna od najtrajnijih književnih emocija, jer život često i prilično pozdano ume da omane. Svaka generacija se, međutim, oseća razočarano na svoj način i čini se da zahteva svoju književnost sa temom nezadovoljstva. Za mnoge Amerikance koji su odrasli pedesetih godina, „Lovac u žitu“ je najčistiji ekstrakt tog raspoloženja. Holden Kofild je njihov kralj tuge. Amerikanci koji su odrasli u potonjim dekadama i dalje čitaju Selindžerov roman, ali imaju svoje verzije njegove priče, sa različitim ukusima Weltschmerz-a. „Lovac u žitu“ menja taj književni žanr u nešto svoje.

U umetnosti, kao i u životu, bogati postaju bogatiji. Ljudi uglavnom čitaju ovaj roman kad imaju oko četrnaest godina, obično zato što su im knjigu dali ili im naredili da je pročitaju roditelji ili nastavnici koji su je pročitali kada su imali četrnaest godina, jer ju je neko dao njima ili im naredio da je pročitaju. Drugim rečima, knjiga neprestano privlači čitaoce ne zato što je deca neprestano otkrivaju, već zato što odrasli koji su je čitali kao deca teraju sadašnju decu da je čitaju. Ovo se čini presudnim za shvatanje njegove popularnosti.

„Lovac u žitu“ predstavlja saosećajni portret dečaka koji odbija da se socijalizuje, a što je postalo (kod određenih čitalca svakako, pošto ovu knjigu i dalje povremeno zabrane u pojedinim konzervativnijim školama), standardni instrument socijalizacije.

“Lovac u žitu”/Profimedia

„Sa knjigom su me upoznali moji roditelji, koji bi, da su ikada mislili da bih, nakon što bih završio čitanje, pobegao iz škole, pušio kao Turčin, lagao o svojim godinama u barovima, unajmljivao prostitutke ili koristio reč „dođavola“ u svakoj trećoj rečenici, imali (rečima iz same ove priče), oboje po dva krvarenja. Nekako su znali da neće biti takvog efekta.“, ističe Louis Menand, prenosi glif.rs.

Navodno deca reaguju na „Lovca u žitu“ jer se prepoznaju u liku Holdena Kofilda.Veruje se da je Selindžer izrekao ono što svaki adolescent ili, barem, svaki osetljiv, inteligentan, adolescent iz srednje klase, misli, ali je previše inhibiran da kaže, a to je da je uspeh lažan i da su uspešni ljudi uglavnom foliranti. Čitanje Holdenove priče trebalo bi da bude književni ekvivalent prvom pogledu u ogledalo. Čini se da ovo umanjuje originalnost knjige. Četrnaestogodišnjaci, čak i osetljivi, inteligentni, četrnaestogodišnjaci iz srednje klase, uglavnom ne misle da je uspeh lažan, a ako se ponekad osećaju nesrećno, ili besno, ili tog uspeha nemaju, to nije zato što misle da su većina drugih ljudi foliranti. Čitav emotivni teret adolescencije sastoji se u tome što ne znate zašto se osećate nesrećno, ili besno, ili neuspešno. Privlačnost „Lovca u žitu“, koja i stvara zavisnost, jeste u tome što vam pruža razlog. Daje sadržaj hemiji.

Pročitajte još

Holden govori kao tinejdžer i zbog toga je prirodno pretpostaviti da on i razmišlja kao tinejdžer. Ali kao i svi mudri dečaci i devojčice u Selindžerovoj prozi – poput Esme i Tedija i mnogih briljantnih Glasovih – Holden razmišlja kao odrasla osoba. Nijedan tinejdžer (i vrlo malo odraslih osoba, kad smo kod toga), ne može da prozre druga ljudska bića tako brzo, jasno, ili toliko neoprostivo kao što to čini on. Holden je demon verbalnog seciranja. On sumira ljude kao da piše roman:

„Uvek je tražio da mu učiniš neku veliku uslugu. Uzmimo tako nekog lepotana, ili tipa koji misli da je glavni dasa – takvi će uvek tražiti da im učiniš neku veliku uslugu. Samo zato što oni luduju za sobom, misle da si i ti lud za njima i da jedva čekaš da im učiniš uslugu. Komično je u neku ruku.“

„Blokirala je čitav prokleti promet iz među stolova. Lepo se videlo da uživa kada totalno blokira promet. Kelner je čekao da mu se skloni s puta, ali ona ga nije čak ni primetila. Komično je bilo. Videlo se da je kelner ne voli baš mnogo, videlo se da je čak ni taj kapetan ne voli baš mnogo i pored toga što izlazi s njom. A ni ja je nisam preterano voleo. Niko je nije voleo. Na izvestan način, morao si nekako da je žališ.“

„Zvao se Džordž nešto – čak se ni ne sećam i studirao je u Endoveru. Jaka, neviđeno jaka stvar. Trebalo je videti tog tipa kad ga je Sali pitala kako mu se dopao komad. Bio je od onih foliranata kojima je izgleda potreban prostor kada odgovaraju na nečije pitanje. Zakoračio je unazad i zgazio tačno na nogu neke dame iza sebe. Verovatno joj je svaki prst polomio. Rekao je da komad sam po sebi nije remek-delo, ali da su Lantovi, naravno, apsolutni anđeli. Anđeli. Isuse. Anđeli. To me dotuklo.“

“Na izvestan način, morao si nekako da je žališ”. Tajna Holdenovog autoriteta kao pripovedača je da nikada ne dopušta da bilo šta stoji samo za sebe. Uvek vam kaže šta da mislite. Svakoga je on prokljuvio. Zbog toga je tako smešan. Ali urednici “Njujorkera” su bili u pravu: Holden nije običan tinejdžer – on je čudo. Čini se (i zbog toga njegov lik može biti toliko prijemčiv), da ima nešto što malo ljudi ikada do kraja stekne – stav prema životu.

“Lovac u žitu”/Profimedia

Kao da je pouka knjige da će Holden prerasti svoje stavove i ovo je verovatno lekcija kojoj se nada većina nastavnika koji daju roman „Lovac u žitu“ svojim učenicima na čitanje – da je tu otuđenje samo faza. Ali ljudi ne prerastaju Holdenove stavove, ili ne u potpunosti, a ni ne žele da ih prerastu, jer su to prilično korisni stavovi. Jedan od ciljeva obrazovanja je naučiti ljude da žele nagrade koje život nudi, ali drugi cilj je naučiti ih umerenom stepenu prezira prema tim nagradama. U američkom životu, gde se – posebno ako ste osetljiv i inteligentan pripadnik srednje klase – nagrade neprestano predstavljaju da samo vas čekaju da ih uzmete, osećaj razočaranja mnogo je češći od osećaja uspeha, a ako nismo naučili kako da se ne brinemo zbog svojih neuspeha oni će nas uništiti. Kada vašoj deci date da čitaju „Lovac u žitu“ to je kao da im date jedan sloj psihičke izolacije.

Pročitajte još

Verovatno je Selindžeru poslednje na umu što je imao kada je pisao knjigu bilo da bi mogla završiti u nastavnom programu za završni razred engleskog jezika i književnosti. On nije pokušavao da razotkrije duhovno siromaštvo konformističke kulture; pisao je priču o dečaku čiji je mlađi brat umro. Holden, na kraju krajeva, nije nesrećan jer vidi da su ljudi foliranti; on vidi da su ljudi foliranti jer je nesrećan. Ono što njegov pogled na druge ljude čini tako ubojitim, a njegovo razočaranje toliko neublaživim je ista stvar zbog koje su Hamletova osećanja tako ubojita i neublaživa – njegova tuga. Holden bi trebalo da bude, tačno je, neka vrsta intuitivnog moralnog genija. (Kakav je, može se reći, i Hamlet.) Ali njegov osećaj da je sve bezvredno je samo normalan osećaj koji ljudi imaju kada neko koga vole umre. Život počinje da izgleda kao patetično providan pokušaj da ih prevare da zaborave na smrt; više nemaju interesovanja za njih.

Pročitajte još

Šta je u ovom zapletu bilo primamljivo Selindžeru? Holden Kofild se prvi put pojavljuje u Selindžerovom tekstu iz 1941. godine, u priči pod naslovom „Blaga pobuna kod Medisona“, u kojoj se pojavljuju lik po imenu Holden (on nije pripovedač) i njegova devojka, Seli Hejs. (Priču je kupio “Njujorker”, ali objavljena je tek 1946.) A i u drugim pričama koje je Selindžer napisao sredinom četrdesetih postoje likovi po imenu Holden Kofild. Ali veći deo romana „Lovac u žitu“ napisan je nakon rata, i iako deluje čudno nazvati Selindžera ratnim piscem, oba njegova biografa, Jan Hamilton i Pol Aleksander misle da je rat ono što je od Selindžera stvorilo Selindžera, da mu je to iskustvo bacilo tamu preko satire i stavilo tugu u humor.

Svi citati iz romana preuzeti su iz LOM-ovog izdanja, u prevodu Flavija Rigonata.

(Kraj prvog dela)

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike