Sava Šumanović: Kafanski susreti sa Pablom Pikasom u Parizu i muza Kiki, kraljica Monparnasa

30.08.2021

18:25 >> 18:30

0

Slavni slikar streljan je i sahranjen u jednoj od masovnih grobnica na današnji dan 1942. godine

Sava Šumanović: Kafanski susreti sa Pablom Pikasom u Parizu i muza Kiki, kraljica Monparnasa
Copyright Pablo Pikaso i Sava Šumanović Profimedia/Wikipedia

Pariz, četvrt Monparnas. Jesen, godina 1928. Kafana “Kupola”, a u njoj slavni Pablo Pikaso i Anri Matis hranu i piće plaćaju svojim skicama, a u njihovom društvu – Sava Šumanović.

Možda zvuči neverovatno kada u ovom trenutku pomislimo na to da je jedan naš umetnik drugovao sa svetskim velikanima, bivajući deo pariskog kruga koji su svojevremeno, kako mnogi istoričari umetnosti potvrđuju, činili i slavni Amadeo Modiljani, Dijego Rivera…

– U jesen 1928. vratio sam se u Pariz, opskrbljen novcem iz Beograda. Uistinu, mada sam bio bolestan, taj boravak mi je bio najlepši, jer sam zahvaljujući prodaji u Beogradu mogao da drugujem sa gospodinom Krogom, Kojonagijem, da se upoznam sa Derenom, da budem redovno u društvu dama Kiki, Tereze Trez i Fernand Barej, te Hermine David i pokojnog Paskina, za koga me je vezivalo neko “balkansko” prijateljstvo – napisao je Sava Šumanović u autobiografskom tekstu naslovljenom “Mesto predgovora”, u katalogu izložbe održane 1939. godine na Novom univerzitetu u Beogradu.

Sava Šumanović / YouTube/Printscreen

Kako je ocenila Jasna Jovanov, istoričarka umetnosti, u tekstu koji je prvi put publikovan u katalogu 2010. godine u izdanju Galerije slika “Sava Šumanović” u Šidu, imena koja je slikar tada nabrojao smeštaju ga u sam centar zbivanja u pariskoj četvrti Monparnas.

Tada već slavna turistička atrakcija, ovo mesto je počelo da privlači umetnike u osvit XX veka, zahvaljujući prostorima koji su bili pogodni za ateljee, kao i kafanama koje su, jedna za drugom, nicale oko raskrsnice bulevara Raspaj i bulevara Monparnas i odmah prerastale u omiljena mesta okupljanja.

Monparnas, simbol umetničke slobode

Zahvaljujući internacionalnom sastavu umetničke družine, Monparnas je još u godinama pred Prvi svetski rat razvio sopstveni, poseban identitet.

Odmah po završetku rata ova artistička internacionalizacija je nastavljena, da bi tokom dvadesetih godina XX veka Monparnas postao, navodi Jovanov u pomenutom tekstu, simbol lične i umetničke slobode, otvorena zajednica gde je svako mogao da nađe sebi mesto i da ostvari sopstveni izraz.

Sava Šumanović / YouTube/Printscreen

Kao neka vrsta “slobodne zone” gde su nekonvencionalnost u ponašanju i načinu života bili tolerisani, ovaj deo Pariza je poput magneta privlačio umetnike svih vrsta i njihove obožavaoce, a za njima trgovce umetninama, galeriste, kolekcionare i turiste sa svih strana sveta. Svi su se oni okupljali u kafanama poput “Klozeri de lila”, “Dom”, “Rotonde”, “Kupole” i drugih.

U tim trenucima Monparnas je bio centar sveta, gde je sve bilo dozvoljeno i svako je imao prava da ispolji svoje sklonosti.

Kiki, kraljica Monparnasa

Ipak, najveći kuriozitet Monparnasa predstavljala je grupa samosvesnih, nezavisnih žena, koje su tradicionalni porodični život zamenile pristupanjem šarolikoj umetničkoj zajednici.

Zarađivale su za život nastupajući kao igračice i glumice, pevajući u kabareima ili pozirajući slikarima, ponekad se i same okušavajući na umetničkom planu. Uglavnom su bile poznate po nadimcima, da pominjanje njihovih pravih imena ne bi ugrozilo ugled porodica iz kojih su potekle. Neke od njih pomenuo je i Sava Šumanović u svom tekstu, na prvom mestu najčuveniju – Kiki.

U trenutku kada se sve to dešava, Monparnas još uvek pamti tragičan kraj Amedea Modiljanija i samoubistvo njegove supruge i deteta u januaru 1920. godine, posle čega je usledio prvi dolazak Šumanovića u Pariz, u jesen iste godine.

Kiki, kraljica Monparnasa / Profimedia

Šumanović u Parizu slika aktove Kiki, kraljice Monparnasa i još jednog čuvenog modela, kreolke Ajše. Kada je reč o Kiki, u pitanju su slike “Jutro” (Ležeći ženski akt) , “Pariski model – Kiki” , kao i “Crveni ćilim”.

U isti ambijent slikar će postaviti i sliku “Mrtva priroda”, na kojoj će prikazati činiju sa jabukama, kruškama i orasima, koje svojim oblicima korespondiraju s naglašenom senzualnošću Kikinog tela. Kikin akt sa slike “Jutro” slikar će uključiti u monumentalnu kompoziciju “Kraj šumarka (Kupačice)”, koju će naslikati 1935. godine, prethodno razradivši veliki format skicom ugljenom na hartiji.

Pročitajte još

Pijani brod

Godine 1927. godine, Šumanović je učestvovao u oslikavanju kafane “Kupola” u kojoj je i upoznao Kiki, gde je na jednom stubu naslikao četiri ženske figure. Najznačajniji događaj te godine, a po mnogima i u celokupnom stvaralaštvu Šumanovića, svakako je nastanak slike “Pijani brod”.

Ova slika monumentalnih dimenzija nastala je u grčevitom radu za samo sedam dana i noći, inspirisana Remboovom istoimenom pesmom koju je tada prevodio njegov dobar prijatelj Rastko Petrović i Žerikoovom slikom “Splav meduze”. Izložio ju je na Salonu nezavisnih, a ocene kritike bile su podeljene.

Čuveni Andre Lot, čijoj je slikarskoj školi Sava i pripadao, na primer izjavljuje da su slike jugoslovenskog umetnika velike vrednosti, a sigurno i bolje od Sezana, jer je bolje školovan.

Sava Šumanović YouTube/Printscreen

Kako je u ranije pomenutom tekstu ocenjeno, aktovi za koje je slikaru pozirala Kiki, kao i oni za koje mu je pozirala Ajša, a svakako i neki drugi čuveni modeli s Monparnasa čije likove je nemoguće identifikovati prema mutnim fotografijama, osim izuzetnih slika, predstavljaju deo miljea u kojem se Sava Šumanović kretao tokom svojih pariskih dana.

Koliko je bio deo te slavne atmosfere, najbolje oslikava likovni kritičar Floran Felz u sećanjima za časopis «L’ Art vivant“.

– Modiljani se pojavljivao s večeri sa ešarpom magle ili haloom električne svetiljke i vladao kao princ nad našim skupom, u koji su se primali samo Kisling i njegova žena Rene, Šumanović, Deren i Papazof, bugarski slikar vrlo originalnog talenta. Rastko Petrović, ambasador balkanske književnosti, Kars, Zak, doktor Baijen, koji je damama lečio srca, dr Venšon, autor dela “Umetnost i ludilo”, Maks Žakob, Salmon i Žana, Fužita i, tajnovit i ironičan, Pablo Pikaso, kome su dolazili da se pridruže Kokto, Remon, Radige, Orik, Iren Lagit, Serž Fera, jednom reči dovoljno da se snabdeju umetnički časopisi, pozorišta, deset izdavača i deset trgovaca slikama cele jedne generacije – napisao je Felz.

Sava Šumanović / YouTube/Printscreen

Sremska ravnica

Ipak, Pariz je Šumanoviću zatvorio vrata kao i mnogo godina pre toga – zbog problema sa vizom. Francuske vlasti su, i pored njegove slave i imena, bile škrte i večito mu vizu davale na samo šest meseci. Sava je tu istu vizu, zbog koje se posle pet godina i vratio u Šid 1930. godine, nazivao “sramotnom đačkom vizom” koja se davala studentima, iako on nije bio student već oformljeni akademski slikar koji je u to vreme pripadao čuvenoj slikarskoj školi Andrea Lota.

Više se nije vraćao u Pariz. Do kraja života glavno mesto u Šumanovićevom životu i slikarstvu zauzima sremska ravnica. Tu će izgraditi prepoznatljiv “kako znam i umem” stil. Do 1942. godine nastaće ukupno 600 slika. Na njegovim platnima dominiraće svetlost boja sremske ravnice, zelenilo, proleće…

Sava Šumanović
/ YouTube/Printscreen

Ipak, gazde čuvene kafane u kojoj je Šumanović pronašao svoje muze i drugovao sa slavnim slikarima, sačuvale su njegov rad, te i dan-danas kada odete u “Kafe La Kupol” stoje na jednom stubu četiri figure našeg slikara, što ukazuje na to da on jeste imao značajno svoje mesto na toj pariskoj umetničkoj sceni.

Takođe, pre nekoliko godina u Parizu, u renomiranoj aukcijskoj kući “Otel Druo”, njegova slika “Kupanje konja”, koju je načinio na jednoj plaži u Normandiji, postigla je svojevrsni rekord na francuskom tržištu, dok se u ovoj kući napominje da je Šumanović prisutan i dalje u Parizu i da nikada nije izašao iz srca Parižana.

Sava Šumanović / YouTube/Printscreen

Ne citira se i pamti zabadava čuvena replika Bore Todorovića iz filma “Profesionalac”: “Sava je za mene najbolji slikar. Da sam ja slikar, ja bih tako slikao.”

Tragičan kraj velikog slikara

Nažalost, kada se govori o životu velikog Šumanovića, ne može a da se ne govori i o njegovom tragičnom kraju. Sava Šumanović preminuo je na današnji dan 1942. godine.

Naime, te godine radio je na svom ciklusu velikih platana “Beračice”, a jedna od njih, kako je Sava uredno zabeležio, završena je 26. avgusta 1942. godine.

Nekoliko dana kasnije, u sam osvit dana, zajedno sa još sto pedeset Srba iz Šida, uhapšen je i odveden u Sremsku Mitrovicu. Vlasti Nezavisne Države Hrvatske, koje je u Šidu predstavljao Viktor Tomić, ove građane smatrale su za nepoželjne.

Sava Šumanović /Wikipedia

Kako navode istoričari, zajedno sa svojim sugrađanima, Sava je streljan i sahranjen u jednoj od masovnih grobnica.

Prepričava se da je Šumanović u trenutku pre streljanja samo zamolio da se lepo obuče, da ga sačekaju, poljubio je majku Persidu u ruku i, nešto kasnije, ispred iskopane jame u Sremskoj Mitrovici bio je ubijen.

Nakon njegove smrti majka Persida je do završetka rata uspela da sačuva sva Savina dela koja su se nalazila u Šidu, a Gradu Šidu u spomen na sina poklonila je neprocenjivo blago, sve Savine slike, kao i kuću u kojoj je osnovana galerija koja nosi njegovo ime.

Pročitajte još

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike