Milica Mihajlović: Hranim se ljubavlju, verom u ljude i humorom

08.01.2021

19:25 >> 07:11

0

Autor: Dejan Ćirić

Trudim se da budem okružena onima koje volim i da se stvarno smejem životu, ali i sebi. To je jako važno. Da ne shvatam sve previše ozbiljno i da se stalno

Milica Mihajlović: Hranim se ljubavlju, verom u ljude i humorom
Copyright Promo/Dalibor Danilović/Gloria

Naslov priče koja je pred vama je, verovatno, sasvim adekvatna poruka za sam početak godine koju smo dočekali sa velikim očekivanjima. Sve što ćete pročitati u njenom nastavku je nadogradnja tih reči i podsećanje na one vrednosti koje ne bi trebalo da izgubimo. Tako ćemo sačuvati sebe, vedrinu i optimizam, i možda ostvariti sve što želimo, uprkos tome što jeste istina da ne treba polagati pravo na sve čemu se nadamo. Onda svaka ostvarena želja, možda, donosi duplo veće zadovoljstvo.

Praznici jesu vreme kada treba da se okružimo vedrim i nasmejanim ljudima kojima ne treba puno za sreću, koji emituju dobru energiju i prenose pozitivnu emociju. Glumica Milica Mihajlović je upravo takva osoba. Ona koja sa radošću nosi život, koja ume da mu se nasmeje, da ga zagrli i da mu odbrusi. Možda je, delom, i zbog toga postala velika glumica, a segmenti njene životne priče uveravaju da godine, u stvari, uopšte ne postoje i da su neke druge stvari mnogo važnije od onoga što nam govore ogledala, ljudi i kalendari.

Odrasli ste na izvoru umetnosti. Vaš otac je književnik, brat se uspešno bavi slikarstvom, kao i vi glumom. Koliko vam je to u životu bila baza, utočište, beg u nekim momentima, ali i sloboda?

To jeste neki spas. Kada se bavi umetnošću, čovek može da beži iz svoje svakodnevice, da se iz muka skloni u neki sanjani svet. Kada radimo na nekom projektu, čini nam se kao da je to u datom trenutku najvažnije, čak nam se ponekad desi i kobna zabluda da je važnije i od života. Ovo je vrlo neobična profesija, koja te toliko opseda da ti zapravo izlaziš iz svoje stvarnosti i ulaziš u neke druge koje stvaraš. U tom smislu sam zaštićena, dok s druge strane, to proizvodi i određene patnje, kada se stvari ne otvaraju, pa budeš nezadovoljan,  ali to je sastavni deo života umetnika. Suštinski, gluma je za mene sreća. Posebno kad se prepozna ono za šta si pozvan, a meni se to mnogo puta dogodilo. Divno je kada se svojim poslom baviš sa strašću i osećanjem da to ima smisla i da služi ljudima. Zato što sam iz takve porodice, čini mi se da umetnost spasava glave. Oni koji nas gledaju nekako zarone u nešto drugo, u nešto novo, što im pomaže da bolje razumeju sebe, ljude koji ih okružuju, okolnosti koje proživljavaju, i shvate da nisu sami. Čini mi se da je to vrhovni zadatak našeg poziva.

Gluma kao težnja, poriv, kao izazov. Koliko je bila tajnovita i možda zastrašujuća u početku, a kako je doživljavate danas, posle toliko iskustva?

Gluma nije egzaktna stvar, poznavanje svog zanata je izuzetno važno, a mistifikacija ne služi ničemu. Stalno učiš zakonitosti ovog posla i uvek si na početku. Nikada ne možeš da kažeš: „Ovo sam naučio i zauvek ću znati.“ To ne postoji. U mladosti te štiti neki neviđeni entuzijazam, kasnije te čuva iskustvo, ali taj jedan deo koji treba dohvatiti, taj trenutak umetnosti, uvek može da ti isklizne. Ne postoji iskustvo koje ti garantuje uspeh.

ATA Images/Antonio Ahel

Pomenuli ste mladost. Studirali ste u klasi Predraga Bajčetića sa sjajnim kolegama. Kakvi ste bili u tim godinama, a šta vas je izvelo na put na kome ste danas?

U moje vreme je ta akademija bila jedina u Beogradu, pored onih u Sarajevu i  Novom Sadu. Bilo nas je 800 na prijemnom ispitu. Godine 1991. sve kreće da se zakuvava, počinje užasno vreme ratova, i mi smo valjda, kao klinci, želeli da pobegnemo u nešto što je daleko od takve stvarnosti. Taj broj me je zaprepastio, ali sada shvatam da je možda to bio razlog. Primljeno je samo nas trinaestoro kod čoveka koji je bio ogroman autoritet, kao i svi drugi profesori, i to je škola koja i dan-danas ima veoma snažan sistem. I dalje sam veoma vezana za svoje “klasiće”, jer smo se od početka držali zajedno i mnogo mi znači što se nekako izgrađujemo u odnosu jedni na druge. Jako mi je važno šta moji prijatelji i kolege misle dok radimo, što smo završili istu školu, govorimo istim pozorišnim ili filmskim jezikom, i zato u njih imam ogromno poverenje. To nije samo pitanje generacije, ljudi se nekako prepoznaju po ukusu, temama koje ih zaokupljaju i po sredstvima kojima se služe u igri, ali i po osećanjima, i onda se kroz život stvaraju ta mentalna jata koja su mi veoma važan putokaz.

Pročitajte još

Kad ste posle Akademije ostali, uslovno rečeno, sami, i krenuli u ono što se zove praksa, dakle život na onim čuvenim daskama, šta vas je najviše oblikovalo i na koji način, a da i sada predstavlja motiv i podstrek?

Veliki sam entuzijasta, i to je ono što mi je uvek bilo dirljivo kad prepoznam i kod mnogo starijih kolega. Kad krenu da se daju neštedimice i ne stide se da se brukaju na probama. To me veoma raduje u ovom poslu, kao i taj istraživački duh. Sve to je vezano za detinju prirodu glumaca i zato sam, kroz život u pozorištu, shvatila da godine uopšte ne postoje, iako im i inače nisam pridavala značaj. Veliki Ljuba Tadić mi je jednom rekao: „Glumci nikad ne govore Vi. Glumci uvek moraju da budu na ti, zato što smo mi svi vršnjaci.“ I to je velika istina. Razlikujemo se, naravno, po hiljadu drugih osnova i ne moramo uvek da se slažemo, ali smo vršnjaci. S druge strane, godine se i u ovom poslu nižu vrlo prirodno, jer stalno stižu novi, mladi ljudi. Ne možeš da ulaziš u zablude da si devojčica kad to prestaneš da budeš. Postoji prirodan poredak koji čovek treba da sledi, a ne da se grčevito drži za uloge jednog uzrasta, jer dođe vreme da igraš mame i tetke. Nekad neke stvari dođu pre vremena, neke druge zakasne, ali sve je s razlogom. Nije lako sticati godine pred kamerama, ali i to treba prihvatiti s radošću.

Da li je vaš put, u skladu sa tim, bio onaj kojim se ređe ide?

Ne umem da odgovorim na to pitanje, zato što smo mi birana lica u ovom poslu. Međutim, i svojim afinitetima čovek se nekako preporučuje. Ličnost glumca mora stalno da se izgrađuje. Lako se primeti ko je inteligentan, ko primitivan, ko je obrazovan, ili egoističan. Talenat je druga kategorija. Jedini način na koji možeš da utičeš na svoj put je da svakodnevno radiš na sebi. Recimo, ja se bavim prevođenjem i to mi je jako važno kao nadogradnja moje ličnosti, kako glumačke, tako i ljudske. Bitno mi je da imam neki drugi prozor, da imam alternativu. To me oplemenjuje i kao glumicu, jer dok prevodim drame, ja zapravo sve te likove igram, shvatam kakvim rečnikom se izražava svaki karakter i uživam u tome.

Predstava “Ruska smrt”, Atelje 212 Promo/Boško Đorđević

Da li se bolji umetnik postaje iz bola i pada, ili iz trijumfa i aplauza na otvorenoj sceni? Kako tu pronalazite balans?

To se kasnije pokaže. Kad preživiš! Kad preživiš sve muke, pokaže se da si jači, ponekad luđi, ponekad i slomljen, ali sve se to slaže u nešto. Izuzetno sam  nestrpljiva, to je moja najveća mana i prepreka, i ta osobina me užasno muči. A u našoj profesiji čovek mora da bude strpljiv zato što naiđu periodi strahovitih suša, pa onda oni kad ne znaš gde ćeš od posla i tu se malo pogubiš. Radiš nešto besomučno, čini ti se uzalud, a posle se ispostavi da ti je to olakšalo rad u nekim stvarima do kojih ti je mnogo više stalo. Sada, u ovim sumanutim okolnostima, kada je celo čovečanstvo toliko uplašeno, mi, umetnici se osećamo toliko nepotrebnima. Prvi smo „kaširani“ i nikom ne trebamo, iako su pozorišta najzaštićenija zona. Ovo je vrlo neizvesna profesija, ali treba se ugledati na ljude koji su istrajali. Zato se divim mnogim starijim kolegama.

Stasali ste u Ateljeu 212. Šta ste pronašli u tom čuvenom pozorištu tokom svih ovih godina? Kakvu emociju, kakve ljude, kakvu sebe?

To je moja matična kuća i jako sam vezana za njenu tradiciju, za svoje kolege i za taj smisao za humor sa kojim ljudi sebe u tom pozorištu doživljavaju. To je neobično važno, da ne shvatate sebe preozbiljno, kao ni okolnosti u kojima se nalazite. Pa čak i ako se „ulupate“, to nije ni prvi ni poslednji put. Ne treba uleteti u neko ludilo, nego sačuvati ambiciju da sve što radiš bude najbolje moguće, pa dokle stigneš. Daleko od toga da je to uvek moguće postići, ali uvek treba dati sve od sebe. To sam, pored mnogih divnih stvari, naučila u Ateljeu.

Za čim još uvek tragate kao glumica?

Za mnogo čime. To je valjda u suštini ovog poziva. Svaki lik treba odgonetnuti, provući kroz sebe, učiniti istinitim, opravdati ga, a pre svega shvatiti o čemu se tu zapravo radi, duboko razumeti i osetiti sve što igraš. Svaka uloga koja je preda mnom je nešto što još nisam savladala, uprkos iskustvu.

Predstava “Petrijin venac”, Atelje 212 Promo/Boško Đorđević

Posedujete dubinu izraza koja ima amplitudu od adekvatne mere u komediji do dovoljno snažne tragičnosti u drami. Kako balansirate taj kontrast u glumi, u sebi, u životu i koliko vas definiše kao osobu?

To je baš ono što mene vodi i kroz život i kroz glumu. Život je ponekad užasan i nepodnošljiv, i kada ne bismo bili u stanju da mu se smejemo, bio bi potpuno nesavladiv. Najvećom ljudskom vrlinom smatram smisao za humor, i to je ono što pokušavam da pronađem u svakom čoveku i svakoj situaciji, da se nasmejem, ma koliko bila dramatična. To naravno ne podrazumeva da se narugam nekome ili nečemu, naprotiv. Kada govorimo o glumi, upravo je to ono što sve likove koje igram čini živim, baš zato što stalno pokušavam da u tragičnom nalazim ono što je smešno, i obrnuto. To me i inače najviše pokreće, i kada čitam, i kada gledam, i kada igram.

Pročitajte još

Čini se da je lepota jednostavnosti života ono što oberučke prihvatate. Nikada niste mistifikovali sebe i svoju karijeru. Koliko vam je to pomoglo da ostanete svoji i sačuvate osmeh koji uvek nosite?

Za mene je neukusno i smešno glumiti zvezdu, posebno na ovim prostorima. Pravi ljudi nemaju vremena za to, ne stižu zato što imaju da rade nešto što ih zanima, imaju da žive pravi, realan život. Imaju svoje prijatelje sa kojima hoće da se druže, imaju ljude koje vole. Drugo, vrlo sam stidljiva u tom smislu i neprijatno mi je da delim priče o svom privatnom životu, mislim da nemam prava da to radim. To su vrlo delikatne stvari. Nemaš pravo da iznosiš svoj život u javnost, jer nisi sam, imaš dete, muža, roditelje, prijatelje. Imaš sebe na kraju krajeva, i tako ćeš se jedino sačuvati. Hranim se ljubavlju, verom u ljude, humorom. Trudim se da budem okružena onima koje volim i da se stvarno smejem životu, ali i sebi. To je jako važno. Da ne shvatam sve previše ozbiljno i da se stalno podsećam na to da ne polažem pravo na sve čemu se nadam.

Predstava “Petrijin venac”, Atelje 212 Promo/Boško Đorđević

Otvoreni ste, iskreni, konkretni, rekli ste i nestrpljivi, ali sudeći po ovoj priči, i dosledni sebi. Krasi vas impulsivan temperament. Šta ga smiruje?

Ne mislim da ljude treba da opterećujem svojom iskrenošću i ne polažem pravo na to da svima govorim u lice sve što mislim o njima. To je neukusno. Ne tiče se baš svakog šta ja mislim o njemu, ali me je veoma sramota da se ponašam licemerno. Tada se osećam kao da lažem, krene da mi raste nos i da mi beži oko, pa zato ne želim ljudima da namećem svoje mišljenje i da na silu ispravljam „krive Drine“. Umem da se povučem i ne smatram da sam pozvana da o svemu odlučujem.

Šta i dalje, posle toliko godina, crpite iz dara, iskustva i uloga svog supruga Voje Brajovića, a šta iz njegove stamenitosti i mudrosti u privatnom životu?

Jako je važno imati sagovornika kad se baviš nečim što te toliko zaokuplja kao što nas zaokuplja naša profesija, i velika je sreća imati nekoga sa kim ćeš i da se raspravljaš, i da radiš, i kome ćeš da proveriš svoje mišljenje, ali i da znaš da si voljen i kada dobiješ najstrože kritike. Bitno je da se osećaš voljeno i da te kritike ne izvedu na onu poziciju kada pomisliš: „Ovo me baš povredilo“, nego da kažeš sebi: „Znam da uvek veruje u mene da to mogu da izvedem.“ To je kod nas uzajamno i vrlo je dragoceno.

ATA Images/Antonio Ahel

Tek smo zakoračili u novi krug oko Sunca. Kakva su vaša očekivanja i one nade s početka priče?

Samo da nastavim. Da pozorište preživi. Pokazalo se da možemo da snimamo, ali bitno je da pozorišta prežive. Verujem da hoće. Šta se iza svega ovoga valja i šta će biti videćemo, ali samo da preživimo. I da se radujemo i nadamo da će biti bolje. Čekam da ovo prođe. Osećam strah, ali se i užasavam toga koliko nas plaše. Ipak, verujem da će sve biti dobro.

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike