Đorđe Balašević: Poslednja uspavanka za dečaka

20.02.2021

11:01 >> 18:08

0

Autor: Dejan Ćirić

U oblacima ne živi niko. Samo neostvareni snovi.”

Đorđe Balašević: Poslednja uspavanka za dečaka
Copyright Antonio Ahel/ATAImages

Otišao je sinoć Panonski mornar. Tiho, iznenada, u suton zimskog dana koji nikada nećemo zaboraviti. Umro je mlad. Zaustavljen u koraku i snu. Mlad u srcu, u pesmama, u duši. A niko od nas nije imao ruzmarin. Nošen dahom sna, doleteo je crni golub na njegov dlan. Ne znamo da li je to jutro dočekao umoran, ali znamo da više nijedno neće biti isto bez njega. Ali, kao što je i rekao nećemo od toga praviti tužni treći čin. Jer zavesa se nije spustila. I nikada neće. Nećemo držati govore i plesti lovore. Dovoljan će biti samo zagrljaj. Tako nas je učio Đole. Onda ćemo možda i saznati dal’ čovek išta rešava il’ smo samo tu zbog ravnoteže među zvezdama. On je sada tu ravnotežu uspostavio. A nama u amanet ostaju njegove pesme, blagost i osmeh. Kako je rekao: „Najlakše je plakati.“ I zato nećemo dugo čuvati pepeo ovih dana, ali hoćemo njegovo bagrenje i njega. Đoleta. Pesnika i dečaka kome je sinoć otpevana poslednja uspavanka. On sada sa Gospodom svira Jesenju sonatu. Jer, on je stari laf, i mi nećemo sve pokvariti. Dovoljna će biti jedna sveća na svetog Jovana. A Đole će zauvek svirati, pevati i pričati tako da možemo da ga čujemo. Njega i sve one reči koje su obeležile jedno vreme i sve nas. Vreme koje nosi njegovo ime. I nas koji u srcu nosimo njega.

Neke od tih reči izdvajamo u nastavku ove sonate…

Antonio Ahel/ATAImages

Jesi ili nisi?

I gotovo…

Prelistao sam silne knjige nadajući se da će Tajna samo zasjati među stranicama, kao presovani listak staniola, prelistao sam zatim silne oblake, grickajući onu sladunjavu travku koja raste jedino u podnožju Mladosti, slušao sam šta zbore Pametni, poturao ogledalce pred Opsenare, loveći Rešenje u njihovim obrnutim likovima, a onda sam preplivao čak na drugu obalu Čekanja, i tek otud video da su crkve mudrosti ostale tamo odakle dolazim… Srećom njihovi vrhovi dizali su se iznad šume vremena dovoljno visoko da se po njima dalje orijentišem…

Godinama sam Mudrace lakomisleno tražio po izgledu, po dugim noktima ili sedim bradama, a oni su mi, prerušeni u piljarice i kočijaše, još odavno negde usput došapnuli tri najveće mudrosti sveta…

Samo da smo mi živi i zdravi…

Sve u svoje vreme…

Jesi ili nisi?

Ponekad je najteže uraditi nešto Lako, i najkomplikovanije shvatiti nešto Jednostavno. Precenio sam Život kao što precenjujem sve i svakog, i neki misle da se nepotrebno rasipam plaćajući prevelike cene na sve strane, ali ne radim to samo zato što sam Veliki Troškadžija…

Ne, ne uvek…

Ljude katkad precenjujem i zato što me je sramota da imam posla samo sa Jeftinima…

Dodir svile (odlomak)

Tanjug/Jarosva/Pap/Antonio Ahel/ATAImages

“Oni koji su nekad uspeli da vrate osmeh na lice na kom još ima tragova suza, znaju kako je to dobar osećaj.”

„Kad ti je stvarno stalo do nekoga, njegove greške ne menjaju tvoja osećanja, jer razum se naljuti – ali srcu je i dalje stalo.“

„Čudne su te emocije. Otkriješ kutak u sebi za koji nisi ni znao da postoji i još shvatiš da je tamo neko danima, mesecima, godinama spavao, a nije plaćao stanarinu.“

„Srećni nikad ne razmišljaju o sreći. To je posao za nesrećne. Svi primete sreću u nesreći, a o nesreći u sreći razmišljaju samo blesavi. I iskusni…“

„Kad bi ona bila pahuljica, ja bih sigurno bio januar. I ne bi nas mogli zamisliti jedno bez drugoga.“

„Zaljubiću se, odlučih iznenada. Jesen je, doduše, ali malo sam prestar da bih čekao samo na proleća.“

Đorđe Balašević

Te noći sam joj oćutao najlepše reči koje znam… Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na ničijoj zemlji između devet salaša, u fantazmagoričnoj oazi koja se u Sahari žita priviđa samo onda kada se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije pošlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima… I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Reči nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo… I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučiće, i nežno povuče finu četku te velike krošnje kroz svoje kose… I Neizgovorene Reči ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara… “Zauvek?”, pitala je uplašeno… O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da “zauvek” ne postoji… Jednog dana, dakako, strovaliće se i to stablo, oprljiće ga Oluja šenlučeći gromovima nad ravnicom, složiće se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reči, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko će ga znati? Ali naići će čerga tog leta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlična viola?

Pročitajte još

I, više nego dovoljno godina kasnije, mozda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš… I zaplakaćeš, istog časa… I najzad shvatiti kako sam te voleo…

Jedan od onih života

Antonio Ahel/ATAImages

“Nije ti svaka bila u rečima. Neka ti je bila i u srcu, ali si ćutao o njoj. Ja znam i ti znaš, da se prave ljubavi ne spominju nikada i nikome.”

“Čekati na nedočekano, nadati se u beznađu, grliti se bez zagrljaja, ljubiti se bez poljubaca, prožimati se u mislima. I spoznaja da smo tu negde. Tako blizu, a tako daleko.”

“Tako to ide: najpre nekome oprostiš nešto, a onda oprostiš sebi što si mu oprostio.”

“Imao sam puno takvih dana u životu i pamtim ih samo po tome što sam ih zaboravio. Oni su kao slike u dječijim farbankama koje ožive tek kad se oko njih potrudiš, i ja sam, kao i svi, preskočio mnogo stranica tragajući za slikama koje ću lakše obojiti.”

„I onda će znati da je jedina koju sam ikad voleo. Da sam sve druge voleo tamnom stranom srca. Štedeći se. Učeći se kako ću najbolje voleti nju, kada je konačno nađem.“

„Neko mi je rekao da grešim što čekam da stvari same naiđu, ali to i nije tako loš sistem. Samo ih treba čekati na pravom mestu.“

Đorđe Balašević

Tanjug/Jaroslav Pap

Uspavanka za dečaka

Pričaće ti jednom možda,
Kako sam ja bio štošta
Pile moje, pače moje malo…

Mudrovaće, badavani
Kad me nema da se branim
Da sam blizu… ne bi im se dalo…

Pričaće ti o plovidbi,
Ti što nisu sidro digli
Šta sam za njih neg’ ukleta šajka?

Tvrdiće, sa zlobnim sjajem
Da sam drhtao pred zmajem
Gledali su oni… iz prikrajka…

Al ti slutiš otkud bore
Trunje se u oku diglo
Olujno je tamo gore
Gde nas nije puno stiglo

Znam da sanjaš more sveća
I korake po tom doku
Ti si tamo bio… u mom oku…

Pričaće ti kojekakvi,
Zloba se ko rubin cakli
Kako odjek mog osmeha ječi.

Kleće se u pretpostavke
Kljuckajući, kao čavke
Moje loše prepričane reči

Brojao sam ljude s krsta
Pravila i izuzetke
Posvud promašena vrsta
Samo retki nađu retke

Znam da sanjaš vaskrsenje
Jednu siluetu plahu
Ti si tamo bio… u mom dahu…

Pričaće ti jednom svašta
Boljima se teško prašta
Pile moje, pače moje malo…

Silni miševi u boci
Javiće se ko svedoci
Pustolovnog traganja za Gralom

Ne znam više, bože prosti,
Dal da strepim il da stremim?
Da to breme posebnosti i na tebe nakalemim?
Ako nije kasno već?

Znam da sanjaš rimovanja,
Krike, i tišinu nemu
Ti si bio svugde u mom svemu
Pile moje, pače moje malo…
Lavče moje…

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike