Eva Longorija za 24sedam o urnebesnim anegdotama sa snimanja: Odjednom me je povukla za rukav i dala mi kecelju (FOTO)
02.01.2026 | 20:00
Slavnu glumicu imamo priliku da vidimo u sasvim novom i drugačijem svetlu, što su obožavaoci širom sveta sa oduševljenjem prihvatili
Pored kultne uloge Gabrijel Solis, iz čuvene serije "Očajne domaćice", koja joj je donela svetsku slavu, Eva Longorija se u svojoj karijeri na još jedan način okrenula domaćinstvu, uz veoma originalan i jedinstven pristup.
Naime, slavna glumica na kanalu 24Kitchen uspešno realizuje dva kulinarska serijala - „U potrazi za Meksikom“ i „U potrazi za Španijom“, koji je prikazuju u sasvim novom i drugačijem svetlu, što su obožavaoci širom sveta sa oduševljenjem prihvatili. Eva je na snimanje ove emisije pristala na nagovor svog kolege Stenlija Tučija, koji je zanat u TV kuhinji ispekao sa sličnim dokumentarnim serijalom posvećenim italijanskim specijalitetima.
U ekskluzivnom intervjuu koji vam donosimo, slavna glumica otkriva niz zanimljivih detalja o ovim projektima, a kroz tu priču i mnogo toga o sebi što do sada nismo znali.
Šta ste novo otkrili o sebi kroz rad na svojim kulinarskim serijalima?
Ono što me je najviše iznenadilo jeste koliko duboko u meni leži veza sa hranom kao načinom komunikacije. Navikla sam da glumom pričam priče, ali ovo je bila prilika da pričam kroz ukuse, mirise i susrete sa ljudima. Otkrila sam da sam mnogo radoznalija nego što sam mislila, kao i da me istraživanje nečije kuhinje često dovede do mnogo šire priče o porodici, istoriji, migracijama, identitetu. Shvatila sam i da volim da radim u okruženju koje nije režirano do poslednjeg detalja, već otvoreno za iznenađenja. Kamere su bile tu, ali me je život vodio. Ta spontanost mi je vratila osećaj slobode iz ranih glumačkih dana. Čini mi se da sam kroz emisiju učila o svetu, a još više o sebi. Ponekad mi je trebalo samo jedno jelo da shvatim šta me pokreće, a šta me umiruje. I mislim da je to najlepši poklon koji sam mogla da dobijem od ovog projekta.
Mesto gde se smejemo, plačemo, mirimo i proslavljamo
Šta vas je privuklo kulinarskim serijalima, i da li ste privatno gastronom?
Privukla me je ideja da se ponovo povežem sa svojim korenima, ali i da proširim svoje kulinarsko znanje. Hrana je u mom životu uvek bila mnogo više od obroka. To je ritual, navika, uteha, radost. Nisam profesionalni kuvar, ali sam entuzijasta koji sve radi sa strašću. U mojoj porodici, kuhinja je prostorija u kojoj se ne donose samo recepti, već i odluke, gde se smejemo, plačemo, pomirimo i proslavljamo. Kulinarski serijal mi je omogućio da taj intimni prostor otvorim publici, ali i da naučim mnogo više o tehnikama, začinima, tradicijama. Volim da istražujem kuhinje koje nose dušu, meksičku, špansku, mediteransku. I da, definitivno sam gastronom po srcu, ako ne po diplomi. Hrana je za mene jedan od najlepših načina da budete prisutni u trenutku.
Koju vrstu kuhinje najviše volite, i šta kuhinja predstavlja za vas lično?
Najviše volim kuhinju koja ume da ispriča priču. Meksička kuhinja ima strast, toplinu i istoriju, dok španska nosi eleganciju, tradiciju i odvažnost. Ali privatno, najviše cenim jednostavna jela koja su spremali moji roditelji, jela koja mirišu na dom. Kuhinja je za mene prostor pripadnosti, mesto gde se svi osećaju jednako važnim. Tu ne glumim, tu sam najiskrenija verzija sebe. U kuhinji se uvek osećam kao da razgovaram sa svojim precima, čak i kada pripremam savremena jela. Hrana je moj način da negde ostavim trag ljubavi. I verujem da je ona najjednostavniji put do toga da nekom ulepšate dan. Jedno dobro jelo ume da promeni atmosferu bolje nego bilo koja reč.
Tu se ljubav servira bez ograničenja
Kada govorimo o praznicima, šta za vas predstavlja praznična trpeza?
Praznici su za mene vreme kada se usporimo i pogledamo jedni druge sa malo više nežnosti nego inače. Praznična trpeza je simbol okupljanja, ali i podsećanje da smo jedni drugima najveći poklon. Kada sednemo za sto, ne delimo samo hranu, delimo uspomene, nadanja, razočarenja, planove. Obožavam kada se cela kuća ispuni mirisom koji me vraća u detinjstvo. Volim da pravim jela koja nose priču, jer mislim da je hrana jedan od najboljih načina da se očuva porodična tradicija. Praznici mi uvek daju osećaj da je sve moguće popraviti. Čak i ako je godina bila teška, sto nas ponovo spoji. To je mesto gde se ljubav servira bez ograničenja.
Po čemu se razlikuju vaše dve potrage, ona u Meksiku i ona u Španiji?
Meksiko je moj dom, moje srce, moje nasleđe. Tamo sam istraživala ono što već poznajem, ali sa novom svešću i dubljim poštovanjem. To je bilo putovanje u prošlost i u budućnost istovremeno. Španija je, s druge strane, bila avantura u zemlji koja je oblikovala moje korene, ali kroz istoriju, znanje i kulturu koje sam tek otkrivala. Meksiko je emocija - Španija je intelekt. U Meksiku sam se osećala kao kod kuće, u Španiji kao student koji upija svaki novi podatak. Obe zemlje imaju kuhinje pune strasti, ali na različite načine. I upravo te razlike su mi otvorile oči da shvatim koliko sukoba, ljubavi i uticaja jedna kultura može da unese u svoje recepte. Bila su to dva puta, a jedno veliko otkriće.
Koji serijal vam je doneo veća iznenađenja - i veće izazove?
Meksiko mi je doneo više emocionalnih iznenađenja. Svaki put kada bih čula priču koja podseća na moju porodicu, morala sam da se zaustavim i udahnem dublje. Španija mi je donela više profesionalnih izazova, jer je to zemlja sa neverovatno bogatom gastronomskom istorijom koju treba pravilno predstaviti. Osećala sam odgovornost, ali i ogromnu inspiraciju. Najveće iznenađenje bilo je koliko je prostor za učenje beskrajan. Mislila sam da režim snimanja može da me iscrpi, ali me je, naprotiv, punio energijom. Svaki dan je bio drugačiji. A najveći izazov je bio da ostanem potpuno prisutna, jer kulinarski serijal ne dozvoljava glumu, sve što radite je stvarno.
Magija se desi samo jednom
Koliko je teško raditi na kulinarskom serijalu u odnosu na klasične TV serije?
To je potpuno druga vrsta posla. U dramskoj seriji imate scenario, markirane pozicije, režiju, montažu koja će popraviti mnogo toga. U kulinarskom svetu, život je vaš scenario. Ne možete da režirate miris tržnice, susret sa domaćinom ili ukus jela koje niste probali do tog trenutka. To je izazov, ali i najveća čar snimanja. Kamera hvata iskrenost, a iskrenost ne možete da ponovite u pet dublova. Navikla sam da imam kontrolu, a ovo je bio posao prepuštanja. I to me je učinilo boljom glumicom, jer me je podsetilo da je najveća magija uvek u onome što se desi samo jednom. Kulinarski serijal vas nauči da budete živi u svakom kadru.
Povukla me je za rukav i dala mi kecelju
Postoji li neka anegdota sa snimanja koja će vam zauvek ostati u pamćenju?
Ima ih toliko da bih mogla da snimim poseban serijal samo o tome šta se dešavalo iza kulisa. Ali ako moram da izdvojim jednu, u Meksiku smo snimali na maloj pijaci gde je jedna baka svakoga dana prodavala domaće tortilje. Kada je čula da snimamo, prišla mi je, pogledala me kao da me poznaje čitav život i rekla: "Ako hoćeš da razumeš naše ljude, moraš prvo da zamesiš testo kao što ga mesimo mi." I onda me je usred snimanja, bez najave, povukla za rukav i dala mi kecelju. Taj trenutak, kada sam stajala pored nje i učila pokrete koje je ona savladala u svojoj petnaestoj godini, bio je kao da razgovaram sa istorijom, ne sa čovekom.
U Španiji smo imali momenat kada je ceo tim morao da stane sa snimanjem jer sam bila toliko zaneta degustacijom maslinovog ulja da sam zaboravila na kamere. Režiser je samo šapnuo: "Neka ide, ovo je zlato!". Snimali smo i na obali gde je vetar bio toliko jak da mi je nosio kosu u svim pravcima, pa sam se našalila da će publika pomisliti da smo u uvodnoj sceni nekog akcionog filma. Ali to je lepota dokumentarnog formata. Sve je stvarno, nepredvidivo i puno života. Te sitnice, ti ljudi, te spontane lekcije… upravo to je ono što najduže ostane u srcu.
Dobitnica Oskara Olivija Kolman za 24sedam: Radila sam kao čistačica i uživala u tome (FOTO/VIDEO)
Bonus video: