Milan Mladenović: „Nisu dovoljne reči, samo obične reči da me vrate u život“

07.11.2020

09:30 >> 12:50

0

Autor: Dejan Ćirić

Pre 26 godina, na današnji dan, otišao je dečak iz vode”

Milan Mladenović: „Nisu dovoljne reči, samo obične reči da me vrate u život“
Copyright

Nešto se tog 5. novembra 1994. godine dogodilo duboko u zemlji, u ljudima, visoko iznad grada, pod velikim, svetlim svodom. Nešto je napuklo, zaustavljeno u pola reči, zanemelo, zastalo na pola koraka. Neki zvuk se začuo. Neshvatljiv u tom momentu, kao kada puknu žice na gitari, a trzalica se slomi napola, kao srce kad prepukne, pa posle bezuspešno pokušavaš da spojiš dve identične strane, više nikad spojive. Mnogo kasnije sam shvatio da je to bio zvuk bola. I tada su bile olovne godine, kao i ove sada. Hladan novembar, umoran od kiše i mokrog, opalog lišća koje je izdisalo na zemlji natopljenoj katranom svega što nam je došlo posle.

Umro je

Pronela se vest kroz vreme i nebo. Kroz gradove i ljude. Tek smo zakoračili u mladost, koju on nikada nije imao. Pamtim suze školske drugarice iz treće klupe pored prozora, usred nekog dosadnog časa. Gledali smo je čudno, s nevericom, jer je većina nas, nesvesna toga da smo već tada bili izgubljena generacija, vukla za sobom repove odrastanja na „Dugmetovoj” „Ćiribiribeli“ i onoj nesrećnoj, i danas smešnoj Suadi što nikada nije volela Lošu. Balavi, zaneseni prvim alkoholom, prvim ljubavima, cigaretama, šarenilom MTV-ja, martinkama i srljanjem u život, ne znajući zašto je ON tražio samo par godina (i) za nas.

Ratovi su već uveliko goreli na horizontu. Krvavi bajoneti bezumlja, za koje smo mislili da su predaleko. Istina o kojoj je Milan pisao i pevao, a koju tada nismo razumeli. Danas, kada smo bosi prošli kroz sve njegove pesme i sve uništene godine, možemo da govorimo „kao da je bilo nekad“. A i dalje je! Drugarica je iste noći pocepala sve njegove postere sa zidova svoje sobe. Sahranila uspomene. Sećam se tišine…

A onda, povratak u tih par godina za nas, koje nismo dobili. Da otvorim oči i vidim šta nisam video. Čuveni „Hit meseca”, hit nedelje, dana, godine… Duca Marković, večito u kaputu, malčice prevelikom, što bi rekao Bodalec iz „Kazališta“, beleži na ona dva TV kanala istoriju jednog vremena. Svirke na ekranu, koncerti po halama. Margita hipnotiše za klavijaturama. Crna, divlja, neukrotiva kosa, oči kakve nijedna pre i nijedna posle nije imala, i tajanstveni osmeh iza kog su se krili tama njene vode i Milanova bol. ON, na sredini scene, znojav, stamen, napet u svakom damaru svog bića, vrišti u mikrofon istinu i tugu života, upozorava svakom pesmom, s nožem među zubima, a toliko blag, toliko svoj, toliko ranjen, toliko Milan… Sa očima boje meda! I gitarom niz koju su tekle suze.

Odrastam, shvatam, vidim, čujem, osećam, znam. Ulazim u taj krug, iz kog nikada više nismo izašli. Krug koji je Milan crtao svojim veličanstvenim darom, svojom muzikom, svojim nezaboravom. Krug zbog kog je došao ovde. I u kome je zauvek ostao. Za nas i zbog nas. Krug ili Geto, svejedno je. Onaj u nama, u svemu prošlom, današnjem, sutrašnjem. Trag u vremenu i onaj pod levom miškom. I simbol svega što tek sada shvatamo. Nije to bio crni talas. To je bio okean ljubavi. To je bio Milan!

Biografiju i pesme neću spominjati. To valjda treba da nam je lektira. Prst pokazatelj. Misao! Svrha! EKV ostaje neispričana priča. Epilog ne postoji, sve da to neko i misli, ili želi. Jer onda ne bismo imali sidro.

Danas je otišao Milan. Imao je 36. I u svakoj od njih sve naše godine. I danas je siv novembar. Hladan, modar i preteći. I opet neki zvuk. I opet neka tišina. I opet neke godine. I zemlja za nas. I svu našu decu. Ali… neko nas i dalje posmatra… i mi opet bežimo u mrak… ili biramo ulogu, kao haljinu za veče… ili, možda, i dalje menjamo dan za noć…

„Moje pesme – to sam ja. One su odraz mojih životnih shvatanja i stremljenja. Motive za njih nalazim u realnim životnim surovostima, a tek ponekad dozvolim imaginarnim snovima da prošetaju kroz neki stih. I to činim samo da se imaginacija nazire, kao kroz maglu. Svako od nas ima svoju priču, koju prezentuje na način koji mu odgovara. To radim i ja. Pri tome koristim jedinu mogućnost koja mi je dostupna, a to je muzika! Tako uspevam da zadovoljim svoj ego. Jer, ja ne mogu da pevam o vanzemaljskoj ljubavi, ako me bukvalno guše i razdiru ovozemaljski jadi!“

Milan Mladenović

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike