Anegdote iz života Mike Antića: Ja sam zaljubljen u Miru Stupicu!
14.03.2022 | 18:00
"Bežati u svet poezije - to je moja naivnost. Bežati u svet slikarstva - to je moje lukavstvo. Bežati u svet filma - to je moja surovost. Bežati u svet novinarstva - to je moja potreba da živim."
Miroslav Mika Antić je bio pre svega veliki umetnik jer kako je radio tako je i živeo. Veliki pesnik rođen je na današnji dan 14. marta 1932. godine, a umro je 24. juna 1986. godine u Novom Sadu. Na Novom novosadskom groblju ispratilo ga je više od deset hiljada ljudi.
Iste noći kada je umro, u ruke njegove komšinice Dude stiglo je pismo pisano Mikinim urednim rukopisom. Poslednja želja pesnika bila je samo jedna.
- Kad me budu iznosili, neka pročitaju „Besmrtnu pesmu“. A kad me pokopaju, neka Janika Balaž ili Tugomir odsviraju „Pirav manga korkoro“. Niko ne sme da mi drži govor - pisalo je.
Njegov život je bio pun anegdota, uzvraćenih i neuzvraćenih ljubavi i boemije sa brojnim prijateljima.
- Bežati u svet poezije – to je moja naivnost. Bežati u svet slikarstva – to je moje lukavstvo. Bežati u svet filma – to je moja surovost. Bežati u svet novinarstva – to je moja potreba da živim. E samo kad sam pobegao u svet poezije za decu, imao sam istinska krila. Verujte mi – tada sam leteo! - govorio je veliki pesnik koji je bio i reditelj i novinar i slikar.
Mika Antić kao veliki umetnik nikad se nije baš najbolje snalazio u “ovozemaljskim” stvarima pa je tako jednom prilikom umesto da plati porez nadležnim organima poslao pesmu.
Prijavu poreske uprave, kao i samu pesmu pronašla je i objavila pre nekoliko godina na svom sajtu Laguna.rs.
- Pesma "Pehar" Miroslava Mike Antića ima vanserijsku istoriju. Može se reći da je nastala u tipičnom "antićevskom" stilu. Na formularu za prijavu poreza Antić je otkucao na pisaćoj mašini stihove i poslao ih novosadskoj poreskoj upravi, i tako svom Novom Sadu, umesto novca, poklonio ovu pesmu – navela je Laguna.
U prijavi Mike Antića je pisalo:
- Pesnik i novinar Miroslav Antić ni ovog januara, kada se podnose poreske prijave, nije u stanju da izračuna svoje prošlogodišnje prihode. Razlog je Antićeva "večita svađa sa računom", koja se proteže - kako on veli - još iz osnovne škole. Jednostavno, on ne zna koliko su mu bili prihodi u prošloj godini, a tvrdi da su, ipak, bili takvi da bi trebalo da plati porez. Umesto novca, on je novosadskoj opštini, odnosno Novom Sadu, poklonio pesmu "Pehar".
Antić “Večiti dečak” napisao je oko 30 dela inspirisan životom, gradovima i ljudima, a prvu pesmu “Majka” objavio je 1948. godine, kao šesnaestogodišnjak, u beogradskom časopisu “Mladost”.
Od 1954. je bio novinar u novosadskom “Dnevniku”, i novinsko-izdavačkoj kući “Forum”, a pored toga, bio je i glavni urednik revije za džez i zabavnu muziku “Ritam”, te obnovio i časopis za decu “Neven Čika Jove Zmaja” koji je takođe uređivao.
Među najpoznatijim knjigama su “Roždestvo tvoje”, “Psovke nežnosti”, “Koncert za 1001 bubanj”, “Plavi čuperak”, “Mit o ptici”, “Savršenstvo vatre”… Takođe se bavio i slikarstvom, a iza sebe je ostavio brojne crteže, kolaže i uljane slike.
Pored toga bavio se i filmom i bio je značajna figura takozvanog “Jugoslovenskog crnog talasa”. Njegov film “Doručak sa đavolom” u kome kritikuje dvostuki moral komunističkog režima biva zabranjen u Jugoslaviji.
Ženio se tri puta, i iz tih brakova imao je šestoro dece. A između svega toga je bilo puno neuzvraćenih ljubavi.
U svojoj autobiografskoj knjizi “Šaka soli” Mira Stupica pisala je kako to izgledalo kada joj se udvarao najautentičniji liričar naših prostora.
– Bila je skoro ponoć kada smo se te 1971. godine, posle napornog snimanja ljubavne scene sa Batom Živojinovićem u filmu “Doručak sa đavolom” Mike Antića, našli za stolom hotela na Petrovaradinskoj tvrđavi. Prvi smo stigli Mika i ja.
Situacija za ćutanje od umora, tek poneka reč.
– Dobra ti je bila ljubavna scena s Batom.
– Misliš – kažem.
– Da. Odlična. A šta osećaš kad se ljubiš s partnerom?
– Pa ne osećam ništa. Radim. Stajala sam satima na jednoj nozi, sva sam se ukočila. Vetar je bio leden. Mislila sam kako će mi se na platnu videti crvenilo nosa.
– Jesi li sama? Imaš li nekoga?
– Ne, nemam.
– A ja sam zaljubljen. Smešim se.
– Blago tebi.
– Zaljubljen sam u tebe.
– Šališ se?
– Ne šalim se. Jesam.
Ćutim, ne znam šta da kažem, volim ga i moram da budem pažljiva. Uzimam ga za ruku.
– Miko moj, ja sam jedva jednog genija preživela, drugog sigurno ne bih uspela.
Prećutkujem alkohol. On pije i netremice me gleda.
– Znaš, ne mogu da radim ako nisam zaljubljen – Meni laknu, pošto je on tako uopštio problem.
– Pa ima toliko lepih žena oko tebe, samo ih pogledaj, i sve te obožavaju.
– Da, ali ja volim tebe.
– Volim i ja tebe, Miko – kažem prijateljskim tonom i sa toplinom.
Mršti se, razumeo je. Prilazi stolu novinar Tika Ilić.
– Kakve ja to ljubavne izjave čujem, ko je u koga ovde zaljubljen.
– Ja sam zaljubljen u Miru Stupicu – viče iznerviran Mika. Srećom, restoran je prazan. Tika ga smiruje.
– Pa dobro, nije to ništa novo, svi smo u Miru Stupicu od rane mladosti bivali zaljubljeni i, kao što vidiš, svi smo preživeli, pa ćeš i ti. A vama pesnicima, ne treba baš mnogo ni verovati.
Mika, razljućen, vadi list papira i piše:
– Miroslav Antić je zaljubljen u Miru Stupicu. Ovo potpisuje Miroslav Antić.
– Deco, umorna sam, idem da spavam, imaću sutra velike podočnjake.
Odlazim ostavljajući papir na stolu. Prošlo je 20 godina od tada. Mike odavno nema. Javlja mi se Petar Slovenski:
– Svratiću da ti dam nešto što ti šalje naš stari drugar Tika Ilić. Gledam, čitam, smešim se. Pazi, sačuvao Tika. E, pa lepo, čuvaću i ja, čuvaću za moju unuku Miju, da se hvali kako je jedan veliki pesnik bio zaljubljen u njenu baku, čitavo jedno veče – zapisala je Mira Stupica u svojoj knjizi.
Svoje sećanje na zaljubljenog Miku Antića podelila je i glumica Mira Banjac.
Ona je ispričala da su u jednom periodu njih dvoje živeli zajedno, a onda bi Antić nestao po nekoliko dana, bez traga i glasa, kada bi ga po povratku pitala gde je bio rekao bi:
“U Ljubljani. Nosio sam jednoj devojci ljubičice.”
Kao novinar Mika Antić se sreo i sa velikim francuskim pesnikom Žakom Preverom.
- Bio sam kod Prevera. On se boji novinara. „Novinari“, kaže, „uvek izvrnu pravu stvar".
Govorićemo kao pesnici. Zatim smo pili viski i sok. Prever više ne pije. Sada mu je šezdeset devet godina. Od trinaeste do šezdeset pete pio je najgora pića ovog sveta i pisao najlepše stihove mnogih naših mladosti - zapisao je Antić sećanja na taj susret sa velikim piscem.
Mika Antić je pisao mnogima pesme, a jedna je i posvećena njemu. Napisao ju je Toma Zdravković koji se družio sa slavnim poetom.
- Pesma koju sam napisao za tada već pokojnog Miroslava Miku Antića je „E, moj brate, Cigani me prate…“. On je voleo Cigane, voleo muziku, voleo je da bude Ciganin i da živi, i živeo je kao Ciganin i ja sam to voleo – ispričao je Toma Zdravković, koga su neki nazivali i Miroslavom Antićem narodne muzike.
Oni koji su bili na koncertima Tome Zdravkovića sećaju se da je Mika Antić recitovao svoje stihove na njegovim koncertima.
- Sećam se, kada sam bio osnovac, Mika je gostovao na osmomartovskim koncertima Tome Zdravkovića u Domu sindikata. Bio je to sam početak osamdesetih. Još smo stajali mirno na himnu „Hej, Sloveni“, Tomu Zdravkovića su obožavali, kao i sve umetnike, pevače, sportiste i glumce tadašnje Jugoslavije, od Triglava do Đevđelije. Sala beogradskog Doma sindikata dupke puna. Izlazi Miroslav i recituje poeziju. Zvuči neverovatno da pesnik uspeva da komunicira s mnoštvom posetilaca koncerta narodne muzike – napisao je Nemanja Rotar u knjizi „Sutradan posle detinjstva“ koja je posvećena ovom slavnom pesniku.
I baš kao što je jednoj pesmi dao ime “Besmrtna” tako je i Mika Antić postao besmrtan.