Kako je vojnik koji nije želeo da se bavi politikom postao legenda srpske junačke istorije: Pre tačno 77 godina preminuo je vojvoda Bojović
19.01.2024 | 06:54
Petar Bojović jedan je od najodlikovanijih srpskih vojskovođa u istoriji
Vojnik koji nije želeo da se bavi politikom, vojskovođa koji nije napuštao svoje ratnike, zaboravljeni heroj i vojvoda, sve to bio je Petar Bojović, legenda iz srpske junačke istorije, koji je preminuo na današnji dan 1945. godine u Beogradu.
Bojović je karijeru započeo kao konjički oficir, ali je sticajem okolnosti početkom 20. veka prešao u pešadiju. Bio je najbolji u 12. klasi Artiljerijske škole Vojne akademije.
U Prvom balkanskom ratu Bojović je bio načelnik Štaba Prve armije od oktobra 1912. godine. U ovom ratu se istakao tokom Kumanovske i Bitoljske bitke, posle kojih je dobio čin generala.
Takođe, u Drugom balkanskom ratu bio je načelnik Štaba Prve armije koja je odnela pobedu u bici na Bregalnici, a posle rata bio je komandant trupa Novih oblasti na Kosovu i u Makedoniji.
Trenuci velike slave
Početak Prvog svetskog rata Bojović je dočekao kao komandant Prve armije, a učestvovao je i u završnim operacijama Cerske bitke. Međutim, ubrzo je ranjen na bojištu, zbog čega je smenjen sa mesta komandanta.
Reaktiviran je 1915. kao komandant trupa Novih oblasti, i tih dana, dok se srpska vojska povlačila prema Kosovu, upravo te jedinice su pružile veliki otpor neprijatelju pre nego što su se i same povukle.
On je bio u grupi čelnika ondašnje Srbije koji su smatrali da je povlačenje vojske preko Albanije jedino rešenje - u bezizlaznoj situaciji, smatrao je, bolje je povući se negde i dobiti na vremenu dok se vojska ne oporavi i reorganizuje.
U tim najtežim trenucima, umesto obolelog vojvode Putnika, Bojović krajem decembra 1915. godine dolazi na mesto načelnika Štaba Vrhovne komande. Ovu dužnost vršio je do februara 1916. planirajući sve – od kontakata sa saveznicima, preko transporta brodovima, do izbora lokacije na Krfu i brige o ranjenima.
Upravo armija kojom je komandovao Bojović bila je ta koja je oslobodila najveći deo Srbije, sam Beograd, pa i dalje - Banat, Srem, Bačku, Slavoniju i dobar deo Hrvatske.
Najodlikovaniji vojskovođa
Petar Bojović jedan je od najodlikovanijih srpskih vojskovođa u istoriji, a ovo su samo neke od počasti koje je dobio: Orden Jugoslovenske krune prvog reda, Orden Karađorđeve zvezde prvog reda i francuski Orden Legije časti. Uvršten je u red najvećih vojskovođa Prvog svetskog rata i srpske ratne istorije.
Poniženje odlikovanog vojvode
Vojvoda je okupaciju u Drugom svetskom ratu dočekao u kućnom pritvoru jer je odbio da javno podrži dogovor sklopljen između okupacione vlasti i Nemaca - nijedan nemački vojnik nikada neće preći prag Bojovićevog doma, dok se vojvoda bude držao toga da tokom čitavog trajanja okupacije ne napusti svoju kuću i vrt oko nje.
I tako je, u tom trenutku, jedini živi vojvoda Srbije, Petar Bojović, postao žrtva maltretiranja mladih komunista po oslobođenju Beograda 1944. godine.
Ono što se zvanično zna je da je u novemru 1944. vojvoda Bojović pozvan da da iskaz i da je to saslušavanje trajalo puna tri dana. Za vojvodu koji je u tom trenutku imao punih 87 godina ovaj čin je bio neprijatan i u najmanju ruku ponižavajući.
Nakon završetka saslušanja Bojović se vratio u svoju kuću i opet iz nje nije izlazio.
Neprijatan incident i smrt u 86. godini
Prema svedočenjima bliskog porodičnog prijatelja Koste Rakića, tih meseci dogodio se jedan neprijatan incident - u dom Bojovića upala su dvojica pripadnika Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.
Nakon što su pronašli starog vojvodu, vređali su ga i ponižavali i u jednom momentu oteli su mu sablju od koje se starac nikada nije odvajao.
Vrlo brzo posle ovog nemilog događaja, 19. januara 1945. godine vojvoda Petar Bojović preminuo je u svojoj kući u Beogradu.
Uzrok smrti, koji je naveden u odgovarajućoj rubrici matične knjige umrlih pri Hramu Svetog Save na Vračaru, bilo je obostrano zapaljenje pluća. Bilo mu je 86 godina.
Petar Bojović sahranjen je u porodičnoj grobnici na Novom groblju u Beogradu 21. januara u prisustvu pravoslavnog sveštenika, u krugu najbliže porodice i prijatelja. Po svedočenju Koste Rakića, pogreb su, sa pristojne udaljenosti, sve vreme pažljivo pratila dvojica muškaraca obučena u kožne mantile tamne boje za koje su svi prisutni sa pravom pretpostavili da su bili pripadnici Ozne.
Nijedne novine, kao ni onovremeni Radio Beograd, nisu javile za smrt proslavljenog borca.