Legendarnu rukometašicu svi zaboravili, njoj nedostaje Banjica: Za 24sedam priča kako je postala majka sa 50

10.09.2021

10:40 >> 16:37

0

Osvajala je medalje i trofeje, ali joj je sin najveći uspeh

Legendarnu rukometašicu svi zaboravili, njoj nedostaje Banjica: Za 24sedam priča kako je postala majka sa 50
Copyright MN Press/printscreen

Nekada velika rukometašica i reprezentativka Stana Vuković, danas je žena o kojoj sa poštovanjem pričamo kao nekom ko je odlučio da sa 50 godina postane majka.

Ona je za 24sedam pričala o sinu Nikoli, karijeri, uspesima, željama i planovima. Još na početku razgovora Stana nam priča o majci Borki, koja joj je najveći oslonac i podrška u životu. Kako ističe, bez njene pomoći bi bilo mnogo teže i Stana joj duguje veliku zahvalnost na požrtvovanju i hrabrosti.

24sedam/Privatna arhiva

Stana Vuković je danas najsrećnija mama na svetu jednog divnog dečaka Nikole, koji ima tri i po godine. Vreme provodi sa sinom i trudi se da mu pruži sve ono sto i druga deca u tom uzrastu imaju i sto im je potrebno.

Nikola ide u vrtić , mnogo je dobro dete, voli decu. Volela bih da nasledi neki moj gen za sport, ali on trenutno više voli knjige. Što se tiče rukometa po malo pratim, uspem da pogledam neku utakmicu. Nadam se da će ova pandemija proći, pa da možemo da idemo na Banjicu da gledamo utakmice, želim sinu da pokažem gde je mama igrala. On je sada centar mog sveta i 24 sata dnevno provodim sa njim.

Klupska karijera

Stana Vuković rukomet je počela da trenira 1979. u klubu Industrija motora Rakovica (IMR), da bi 1983. prešla u Radnički. Tu je igrala više od decenije, zatim je godinu dana igrala u ORK Beogradu, godinu dana u Savskom vencu i još po godinu dana u Dinamu iz Pančeva i Kikindi. Karijeru je završila 2000, a poslednju godinu je igrala u Tuzli u klubu Zmaj od Bosne, a onda na Ilidži u klubu Igman.

Stana Vuković, MN Press

Mnogo sam srećna sada kad gledam posle toliko godina jer sam bila deo sjajnog Radničkog. Osvojila sam sve trofeje sa klubom, čast mi je sto sam igrala sa svim tim devojkama. Izdvojila bih same početke u osnovnoj skoli “Nikola Tesla”. Tu me je primetila Gordana, profesorka fizičkog i tada sam i počela da igram u IMR-u kod doktora Gradimira Petrovića. On mi je bio prvi trener, a kasnije smo zajedno prešli u Radnički gde mi je trener bio Milorad Milatović. Trenirao me je i legendarni Mirko Kandija, Mihajlo Obradović i Velimir Penjović , Bogosav Perić, Belmondo Janković- svi veliki treneri i na tome sam jako zahvalna. Veliku zahvalnost dugujem i Davidu Kaliniću koji me je zapazio i doveo u klub.

Nadimak “Koska”

Čuveni nadimak dobila je kada je došla na prvi trening Radničkog, tadašnji suprug Svetlane Kitić, Dragan Dašić je pitao “Ko je ova mršava, mala? Ko je ova Koska?”

Koska sam ostala do danas, a ja imam još jedan nadimak Britni, to mi je dao Ivan Radošević , urednik i novinar Sporta. Ja sam imala neke sandale Britni Spirs, bile su mnogo lepe i tako me je po sandalama prozvao Britni.

Propuštene Olimpijske igre 1992. godine?

Miting protiv sankcija, Dragutin Topić, Danijela Ilić, Anđelija Arbutina, Branka Jovanović, Stana Vuković, Zagorka Baštovanović, Tanja Medved, MN Press

Propuštene OI i Barselona je nešto za čim ću žaliti celog života. To je bio san u mojoj karijeri. Pripremali smo se tri meseca, bili smo spakovani, sve je bilo spremno da se putuje. Secam se dobili smo od Jumka Vranje opremu, sakoe i suknje i onda sok. Rekli su da kolektivni sportovi neće učestvovati da samo individualni sportisti idu.

Kad je bilo otvaranje, dobro se secam, gledala sam i plakala , ipak je to san svakog sportiste. Posle su došle sankcije i više šansi nekih nije ni bilo. Ali, mnogo sam vise dobila u svetu rukometa, a ovo što se nije otišlo – pa takav je život.

MN Press

Sport i fakultet

Stana je jedna od retkih rukometašica u svojoj generaciji koja je uspela da završi Ekonomski fakultet. Diplomirala je 1992. godine.

– Šest godina sam studirala , ali sam 1990. kad smo išli na Svetsko prvenstvo u Seul malo pauzirala. Pored samog takmičenja imale smo dugačak period priprema. Bilo je mnogo teško, ali je dobra stvar sto sam kao vrhunski sportista imala pogodnosti da na ispite izlazim svakog meseca. Moram da kažem da veliku zahvalnost dugujem profesoru Dragoslavu Mladenoviću koji mi je mnogo pomogao praveci mi prostora da polažem ispite kada sam u prilici. Dosta smo putovali u to vreme jer smo igrali Ligu šampionki, a ja sam nosila knjige na pripreme i učila. Opet ponavljam, bilo je teško ali uspela sam i ponosna sam na to moram da priznam iako se nikad nisam bavila ekonomijom već kasnije novinarstvom i medijima.

Stana Vuković, MN Press

Poruka ženama?

– Ovim putem želim da poručim svim devojkama i ženama koje se nisu ostvarile kao majke da ne gube nadu i da veruju da se čuda dešavaju. Ja sam primer da je postati majka u 50. godini moguće. Tačnije u pedeset i po godina sam rodila zdravog dečaka, to je nešto najlepše sto je moglo da mi se desi. Ništa strasno nije ići na vantelesnu oplodnju. Na ovom najvažnijem putu uz mene su bili Nataša Strinić , dr Dragan Antić koji me je porodio i dr Maja Antić kao i osoblje klinike “Dragiša Mišović” gde sam provela nekih 50 dana . Sve se isplatilo i ja danas uživam u majčinstvu. Nada ne sme da se izgubi, borba jeste teška, ali morate verovati i Bog će vam dati to što želite. Samo treba izdržati u toj borbi i nikako odustajati.

Novinarstvo kao profesija

Sasvim slučajno je počela da radim u medijima. Najpre u Frankfurtskim vestima, zatim na SOS kanalu, u sportskom časopisu Ekipa, u Glasu javnosti, Loli i dnevnom listu Alo. Pored toga devet godina je bila i portparol Rukometnog saveza Srbije.

Žarko Šešum i Dobrivoje Marković sa Stanom Vuković, MN Press

– To je nešto sto sam ja volela i dan danas volim. Pošto sam i sama bila sportista, mogu da se pohvalim da sam imala puno ekskluzivnih priča i intervjua, jer su to sve bili moji prijatelji i poznanici sa kojima sam bila na Mediteranskim igrama i pripremama. Ponosna sam zaista i na taj deo svog života, jer sam uradila mnogo zanimljivih priča – govori Stana i nastavlja:

– Dragan Nikodijević je bio jedan od mojih prvih urednika i on me je naučio novinarstvu. Sad je sve to na pauzi i nikad se ne zna da li ću se ponovo vratiti tom pozivu. Kada govorim o RSS i saradnji sa novinarima, bilo je to lepih devet godina i drago mi je sto sam bila deo najvećih uspeha naše i muške i ženske reprezentacije: srebro muškaraca na EP i srebro žena na SP. Verujem i znam da sam taj posao radila maksimalno posvećena. Oni koji me poznaju znaju da sam svima izlazila u susret, i danas kada nekome nešto treba mene nazivu i uvek sam tu da pomognem.

Nedostajanje

Šta vam najviše nedostaje od kada ste se povukli sa sportske scene i iz novinarstva?

Nedostaje mi najviše odlazak na rukometne utakmice, odlazak na Banjicu, Šumice, nedostaju mi putovanja sa reprezentacijom, taj adrenalin, te devojke, ti rukometaši, svi ti ljudi koji su bili oko mene skoro 30 godina kroz moju karijeru i kasnije kroz rad u savezu. Ali, sada imam druge prioritete, to je moj sin. Ako mi kasnije obaveze dozvole, možda ću se vratiti pisanju, ali to je sad u drugom planu.

Milena Delić, Slađana Đerić, Sandra Kolaković, Jelena Erić i Stana Vuković, MN Press

Kako provodite slobodno vreme?

– Slobodnog vremena je vrlo malo. Kad imam vremena, volim da odem sa drugovima i drugaricama do Banjice, tamo sam u jednom lokalu čak slavila 30 godina mature (pete Ekonomske). Iskoristim vreme dok je Nikola u vrtiću da završim obaveze, a ostalo sve je za sada podređeno njemu.

Zaboravljanje i pamćenje

Da li smo kao ljudi skloni zaboravljanju i da li kad se čovek povuče iz posla zaborave na njega?

Definitivno da! Zaboravili su me i imam vrlo malo kontakata sa nekim ljudima iz sveta sporta, ali verovatno to tako treba. Malo je ljudi sa kojima se čujem jer i ja imam neki drugi ritam sada i drugačije obaveze. Moram da kažem da sam u kontaktu sa Zoranom Tijanićem iz RSS-a, zatim tu je Zoran Todić rukometni trener koji je krstio mog sina. Među onima sa kojima sam u kontaktu je i Zorica Mašić, čuveni rukometni sudija iz Zrenjanina, zatim braca Jeftić iz Lazarevca i još par ljudi. Moram da pomenem i Milenka Alimpića rukometnog sudiju iz Bačke Palanke, koji je moj veliki prijatelj. Malo mi je i krivo zbog toga, danas se uglavnom javljaju ljudi kad im nešto treba.

Najdraži sportski uspeh

Za mene je najdraži sportski uspeh osvajanje srebrne medalje na svetskom prvenstvu u Koreji 1990. godine. Tada smo poražene od tadašnjeg SSSR-a, igrala sam tada za Jugoslaviju. Tek sada vidim koliko je tada bilo teško osvojiti medalju i koliko je bilo teško ući u reprezentaciju. Srećna sam sto sam bila u društvu velikih imena, Svetlane Kitić, Dragane Pešić, Svetlane Antić, Olge Sekulić, Vesne Durković, moje cimerke Branke Jovanović i drugih divnih devojaka. Moram da pomenem i našeg trenera Milorada Mijatovića, Vatromira Svrhoja i doktora Dragana Perunovića. Prošle godine u decembru je bilo 30 godina od tog uspeha. Ako bude moguće, nadam se da ćemo to ove godine obeležiti. Drage su mi i titule sa Radničkim, osvajanje Kupa šampionki , Kupa kupova, ali ova mi je ipak najdraža.

Planovi?

Svi moji planovi su vezani za Nikolu, da sa njim provodim vreme, shvatila sam da se planovi sa malim detetom ne mogu praviti. Volela bih da se u budućnosti vratim novinarstvu, pisanom ili na televiziji.

Pročitajte još:

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike