Deo Vujasinovićevih trofeja pripada supruzi: Slučajno postao trener, jer - Partizan se ne odbija!

02.01.2022

09:00

0

Legendarni Vujas je govorio o ratu, Reku, Partizanu, porodici i zlatnim delfinima

Deo Vujasinovićevih trofeja pripada supruzi: Slučajno postao trener, jer - Partizan se ne odbija!
Vladimir Vujasinović 24sedam goran sivački (5) - Copyright 24sedam/Goran Sivački

Malo je sportista koji se mogu pohvaliti da su osvojili sve što je Vladimir Vujasinović, ali u toj kategoriji ih još i ima, ali još ređi su oni koji kod navijača bivšeg kluba bude poštovanje i godinama kasnije, iako su bili samo još jedan stranac koji postiže golove i podiže trofeje. Onih, koji su igrali za oba beogradska večita kluba, na čiji pomen imena se budi strahopoštovanje, gotovo da ni nema.

Sa legendarnim vaterpolistom i mladim trenerom koji je nagovestio da ga čeka sjajna karijera, Vladimirom Vujasinović, razgovarali smo na njegovom radnom mestu, bazenu. Od 2019. godine to je 11. april, a Vujasinović sa uspehom vodi prvu ekipu Novog Beograda. Vremena za razgovor pronašao je u pretrpanom kalendaru, pred put u Gruziju, na meč Lige šampiona. 

-Decembar provodim radno. Inače je mesec gde radimo uvek podosta, završava se prva trećina sezone, završnica Kupa, tako da uvek je to mesec gde se poprilično radi – kazao je Vujasinović, dok smo birali mesto gde će se nabolje “slikati”.

24sedam/Goran Sivački
 

 

Kada razgovarate sa ljudima iz sveta vaterpola, uvek je interesantno dotaći se njihovog, svačijeg i našeg Partizana. Vlada je dane sreće proveo sa crno-belom kapicom, kasnije je bio i trener ekipe, a sada je usledio okršaj sa njima u polufinalu Kupa Srbije. U međuvremenu, kada vi budete čitali ove redove, Novi Beograd će slaviti nad crno-belima, a na korak od trofeja, zaustavio ih je kragujevački Radnički.

-Uvek ima emocija, ali je minimalna, određena doza, zato što svi mi radimo svoj posao najbolje što umemo, nastupamo za različite boje, generalno nema tu milosti. Tako je u sportu i jedini pravi način razmišljanja je takav i ne možeš da funkcionišeš drugačije.

Ali, pre nego što smo nastavili da pričamo o sadašnjem trenutku, odlučih da sagovornika vratim na početak i priču o rodnoj Rijeci i prelasku u Beograd, dok se Jugoslavija raspada i Balkanom bukti rat.

-Meni je bilo jasno da ću jednog dana da promenim sredinu, zato što se riječko Primorje tada nije takmičilo na vrhunskom nivou. Stiglo je malo ranije, zbog ratne situacije i ostalo, ali svakako da je bilo neophodno u jednom trenutku. Posle, dolazak u Beograd, bilo je kao i u sve u životu, kao danas kad bi menjao sredinu, pa imaš jednu fazu privikavanja na sredinu u koju stigneš. Tako je bilo i tad kad sam imao 18 godina, jedino što tad mlad čovek drugačije proživljava, nego kao stariji. Ali, brzo je sve to leglo na svoje mesto, ipak smo kolektivan sport i dosta se družimo kao vaterpolisti, i van bazena provodimo vreme, brzo se to uhodalo.

Već posle nekoliko meseci sam se osetio kao svoj na svome i posle je sve išlo svojim tokom. Mada, i taj dolazak u Beograda, gledano sa ove tačke, kada imam skoro 50, bila jedna prolazna stanica. Jer vrlo brzo sam posle toga otišao u Španiju na tri godine, bio u Italiji na 10 godinu, pa se vratio ponovo u Beograd, pa u Italiju, pa u Beograd, pitaj Boga gde će da se završi – pomenuo je Vujasinović države u kojima ga je vaterpolo slao, nakon čega je usledilo još jedno prekidanje i konstatacija “Uvek ste se vraćali u Beograd”, a usledio je komentar koji je izvukao osmeh na licu velikog sportiste – Zato što mi je žena iz Beograda.

A onda je usledilo objašnjenje pojma rat i kako je uticao na tada osamnaestogodišnjeg mladića.

- Rat kao rat, sva sreća nije imao nekog velikog uticaja na moje odrastanje, jer nisam bio učesnik rata. Indirektno, uticale su one sankcije. Tada sam bio u Beogradu, najlepši deo beogradske istorije možda, od 1992. do 1995. godine su trajale sankcije, ja sam 94. otišao za Italiju i sigurno da su uticale mnogo i profesionalno. Život je bio dosta težak, živelo se u jednom haosu i onaj ko je preživeo to, može i da prepriča, ovaj koji nije, nikad neće moći ni da razume.

Uglavnom, jedno veliko životno iskustvo tada i na taj način je rat uticao na moje odrastanje, ali sva sreća niti sam ja učestvovao, niti su moji, van rođaka koji su odrasli i živeli u kninskoj Krajini do Oluje, niko drugi nije bio. Tako da barem s te strane sam bio miran.

Usledilo je vraćanje na sportske teme, te objašnjenje kako je Vladimir Vujasinović završio u Crvenoj zvezdi i ko je zaslužan za takav rasplet.

- Tata je imao ulogu u smislu što je otišao da pregovara. Dogovorio je taj ugovor sa Crvenom zvezdom. Pričao je i sa ljudima iz Partizana, Zvezda je bila konkretnija, tako da sam došao u Zvezdu. Dolazak sa 18 godina, klinca, bez familije, bio sam jedno 5,6 meseci sam, pa su posle došli i moji. Sigurno da nije bilo jednostavno, ali ja nisam bio ovde sam, imao sam prijatelje s kojima sam se viđao, stekao sam i prijatelje iz ekipe s kojima sam provodio vreme, posle toga bile su i neke pripreme za Barselonu, za Olimpijske igre na koje nismo otišli i tako.

Bilo je mnogo dešavanja koja te usmere da sve to prođe mnogo jednostavnije. Zbog tog ratnog okruženja, telefonske linije nisu radile, nisi mogao da se čuješ sa svojima i to je maltene bilo nemoguće. Bilo je stvari koje su mi nedostajale, ali živ se čovek i na to privikne.

“Vlado, gradonačelniče”

MN Press
 

 

Gde god da je igrao, Vujasinović je veoma brzo sticao status legende. Ne radi se tu samo o učinjenom u bazenu, već je i do neke harizme i poruke koju je slao van bazena, te i ne čudi što je počasni gradonačelnik Reka. Po odlasku iz malenog mesta kraj Đenove, ubrzo se vratio, na fajnal for Lige šampiona. Osvojio je trofej pobedom nad tada velikim favoritom i jednim od najboljih klubova ikada, a navijači su bili oduševljeni što ponovo vide Vladu, pa i sa kapicom drugog kluba.

Vujasinović ipak svoj status vezuje izričito za rezultat kluba.

– Sve je to vezano za rezultat. Meni se potrefilo, eto malo i sreća, možda i delom moj kvalitet, delom kažem, da sam uvek imao sreće da dolazim u ekipe koje su bile odlične, koje su imale klubove koji su imale velike ambicije u tom trenutku kada sam dolazio kod njih. Recimo taj odlazak u Barselonu se poklopio sa dolaskom mladih i izuzetno kvalitetnih španskih igrača i sa odličnim trenerom, sa mnom je stigao i Šoštar , koji je bio najbolji golman sveta i onda smo u prve tri godine uzeli sve i tada lako sve prelazio u legendu. Lako ljudima kad odeš ostane taj period koji je bio jako uspešan i onda te doživljavaju na drugačiji način. Mene je to pratilo kroz celu karijeru.

Bila je jedna doza sreće, a i ja sam negde birao, pogotovo kasnije, te neke sredine, možda između i razlike u ugovoru, sam išao u neke sredine gde sam prepoznavao da je prava sredina, gde ću da ostvarim i neke lične ambicije, mislim na rezultat, na uštrb možda nekog većeg ugovora. I onda i zbog toga, možda su ljudi prepoznavali da gde god da nastupam i za koga god, to da bude poštena sportska priča od početka do kraja. Nisam se bavio velikim relacijama, nisam vodio neki socijalan život pored samog bazena, nisam taj tip, nije to deo te priče, nego jednostavno ono što su ljudi videli, šta sam radio u bazenu i to su vrednovali na taj način.

Ali, od svih tih svetskih metropola, malenog Reka i Beograda, gde je zapravo bio dom…

– Svugde, na svoj način. Ima dobrih i loših strana, gde god da se pojaviš i igraš i uvek ima i problema i super stvari. Kao klincu mi je bilo super u Barseloni, zato što se pogodilo da je ekipa manje-više isto godište, generacijski približni i imali smo približno ista interesovanja, tako da smo jako lepo živeli zajedno te tri godine u Barseloni. U Rimu, s druge strane, dobio sam prvo dete, i ostao je u sećanju koje je potpuna suprotnost od Barselone - kuća, mir, tišina. Beba u kući, potpuno drugi život.

A posle tog Rima, dolazi Reko, gde opet sin postaje stariji, samostalniji, gde ponovo počinješ da živiš neki život van bazena, mislim na ekipu. U Reku sam proveo sedam godina i sigurno da je to period i igračke zrelosti i jedan stepenik više, jedne ljudske zrelosti, mislim na situaciju familijarnu, kod kuće i to je sigurno jedan period koji mi je obeležio karijeru – taj period u Reku od sedam godina.

Vratio sam se da bih zavšio karijeru! U našem sportu se neke stvari ne odbijaju

MN Press
 

 

Nakon sedam godina u Reku, usledio je povratak u Partizan, koji je tih godina imao okosnicu reprezentacije u svojim redovima, napadao i osvajao trofeje, ali falila je ta Liga šampiona.

- Vratio sam se da bih završio karijeru – kazao je Vujasinović, te se odmah ispravio:  - Zapravo, vratili smo se za Srbiju da bismo proširili porodicu. To je bio jedan od razloga, a drugi je bio, pošto sam imao 35 godina, da već polako razmišljam o budućnosti i u tom trenutku je Partizan bio jako stabilan klub, sa velikom ambicijom i davao mi je neku sigurnost da posle karijere ostanem u vaterpolu, bilo je pitanje na koji način, ali nisam bio baš 100 posto siguran šta će to da bude.

Vratio sam se na dve godine, ali pošto sam bio fizički dosta dobar, ostao sam četiri. Tako da sam karijeru završio u Partizanu sa 39 godina. Plan je bio da postanem direktor kluba, neki dogovor, ali pošto smo ostali u tom trenutku bez trenera, bilo mi je ponuđeno da postanem trener prvog tima. U tom trenutku je izgledalo jedino pravo rešenje, onda sam eto pristao, pošto se te stvari se u našem sportu ne odbijaju. Nešto se odbija, nešto ne, a ovo se ne odbija, tako da sam eto završio u trenerskim vodama. 

Konstatujem da je eto slučano postao trener, nakon čega je usledio potvrdao odgovor i obrazlaganje: 

-Siguran sam bio da ću da ostanem uz vaterpolo na bilo koji način, jedino što nisam bio siguran koji je to put kojim sam trebao da krenem i onda te sam život tako baci kad nisi siguran, levo ili desno – dodao je uz osmeh.

Veliku ulogu u karijeri Vujasinovića imao je Igor Milanović, po mnogima najbolji vaterpolista sveta svih vremena. Igor i Vlada su igrali zajedno, bili rivali, a potom je Milanović i trenirao Vujasinovića. Imao je od koga i pored koga da “peče” zanat.

– Igor je legenda srpskog vaterpola, ja sam igrao sa njima, bio mi je i trener, čak i funkcioner. Jedan od ljudi s kojima sam ja odrastao i koji i dan danas ima veliki uticaj na sve ovo što se dešava oko nas. Spomenuo sam Šoštara, on i Milanović su deo generacije koja je iznela srpski vaterpolo 80. i 90. godina. Sigurno da su i jedan i drugi imali veliki uticaj na moje odrastanje. Ovo govorim zato što, u isto vreme kada je Igor trener Partizana, nisam ga nasledio nego je on dao ostavku malo pre toga, a onda je pomoćni trener Uroš Stevanović, sadašnji trener Radničkog iz Kragujevca, preuzeo prvi tim, koji je doduše bio dosta mlad i onda sam ja od Stevanovića preuzeo prvi tim.

Ali sve vreme je Šoštar predsednik kluba. Dosta je tu ljudi uključeno u sve to i svi su oni, kao što se ja nadam da je i moja generacija uticala na ove današnja momke, tako su i tri stariji momci uticali na mene i celu našu generaciju - naveo je Vujasinović, te je razgovor usmerio ka reprezentaciji i onim pričama ljubitelja vaterpola, da su kraj njegove generacije sazrevali sadašnji olimpijski šampioni.

-Kad se priča o tim stvarima, mi dosta forsiramo s pravom, da smo to mi, u smislu da smo izgradili jedan sistem u vaterpolu, koji funkcioniše, da smo izgradili odnose koji, nismo napravili ni moja generacija, ni Šoletova i Igorova, nego neki pre njih su to izgradili i mi to nasleđujemo i u nekoj našoj obavezi je da to prenosimo na mlađe i ja se nadam da će ova generacija, evo sad je već polovina završila sa reprezentacijom, da to prebace na još mlađe i tako dalje. To je jedna od tajni, ako postoje tajne, ne postoje, nego jedna od tajni uspeha svih ovih godina, jer mi postojimo jako dugo i nekad su to rezultati malo slabiji ili malo bolji ali u kontinuitetu smo u vrhu svetskog vaterpola od 64. godine. 

Evidentno je da je reč o sistemu…

-Kad pričamo o tim stvarima, mislim da svi mi imamo tu neku zaslugu, ali mislim da je ta zasluga više ta kolektivna atmosfera koja se napravi,  koju prolazi, bar taj vrhunski deo igrača koji prolaze kroz pripreme, trenere, kroz saigrače, odnose koji nisu lako da se stvore, ali nije lako ponekad nekim igračima da ih prihvate. Ima recimo dosta igrača koji nisu mogli da prihvate i koji nikad nisu postali deo sistema i koji nikad i nisu zaigrali za reprezentaciju, jer jednostavno nisu bili tog kapaciteta da se prilagode tim nekim stvarima što je izuzetno bitno kod nas.

Da li to ima veze sa radom u mlađim kategorijama?

-Pa sve ima veze, ali mislim da nisu svi ljudi isti. Bilo je dosta talenata koji nisu uspeli da se uklope i jednostavno nisu uspevali da postanu igrači kao što su mogli da postanu zbog toga što ovde postoje neka interna pravila, i ponašanja i treninga i još milion drugih stvari koje moraju da se ispoštuju da bi uopšte bili tu da se takmičite, pogotovo sa kapicom Srbije.

“S druge strane, što se tiče Atine 2004. i Pekinga četiri godine kasnije, ima jedna zanimljiva izjava Danila Dače Ikodinovića koji je rekao: ‘Kako se cela situacija odvijala i kretala – nismo ni zaslužili’. Ali sigurno da ova generacija zaslužuje, kako svojim ponašanjem, radom i rezultatima – tako i, pre svega, zbog izuzetne harizme i atmosfere. Shodno tome, siguran sam da, uz dodatni napor, možemo da dođemo do tog cilja, sna…” rekao je odavno selektor reprezetnacije Dejan Savić

Upitan da iskaže mišljenje o zasluženim i nezasluženim medaljama, Vujasinović je sličnog stave kao saigrači i veliki prijatelji, Savić i Ikodinović.

Zasluge,  ko je zaslužio, taj je...- zastao je na trenutak, zamislio se, pa nastavio: To su pravila, mi smo zaslužili srebra i došli smo do srebra, dva puta smo zasluži bronzu, dva puta smo i došli do bronze. Ovi momci su zaslužili zlato i došli su do zlata, nema tu neke tajne. Što si stariji, malo drugačije vidiš te stvari. Nema tu neke velike razlike. Ja sam bio i u Tokiju, Riju, Pekingu i tako nadole do Atlante i sve osim Atlante, nije bilo velike razlike u odnosu ekipa. Sve to što je trebalo da se uradi, jednostavno se uradilo, nego jednostavno je potrebno da se poklopi mnogo stvari da bi se ostvario uspeh kao što je osvajanje zlatne olimpijske medalje ili nekog svetskog prvenstva ili nekog evropskog. Sve su to teška takmičenja. Ali sve mora da se potrefi i da sve u istom trenutku bude na vrhunskom nivou.

Iz nekih raznih razloga, nama je uvek falila jedna karika, i svesni smo mi šta nam je falilo, nije za javnost. Razlika između priprema i takmičenja u Tokiju i za Atinu nema, sve je isto, samo je u Atini falila jedna karikica koja je pukla, u Tokiju nije – pojasnio je Vlada.

Ali, kako funkcioniše pogled na karijeru punu medalja i uspeha, a kojoj nedostaje “samo” olimpijsko zlato oko vrata?

-Analizu praviš i znaš zbog čega se to tako dogodilo. Koja je karika nedostajala i to je to i znaš za sledeći put šta moraš da uradiš da se ne ponovi i ideš dalje – jednostavno je to za igrača vrhunske klase - istakao je legendarni vaterpolitsa, koji se zatim osvrnuo na poraz u polufinalu Olimpijskih igara u Pekingu, a nakon tog takmičenja je usledila i reprezentativna penzija.

-Sad kad gledam iz ugla 2021. recimo svi ti porazi ili polu-porazi, opet dolazilo se do olimpijske medalje, to je za nas lično bio neuspeh, ali generalno to su izuzetni uspesi za našu zemlju ali mislim da je naše interno nezadovoljstvo na kraju donelo i sama ta činjenica da smo mi kao Srbija, pogotovo u Pekingu, nakon razdvajanja zemlje i dalje aktivni učesnici i favoriti. I London.

Mislim da je sve to doprinelo da svi ti klinci, mnogo ih je bilo i u Pekingu i Londonu, izvuku i neke pouke, koja je to karika koja je nedostajala, šta je to bilo, šta se to desilo, da bi u Riju i Tokiju izašli kao pobednici. Da ne bude  mi smo zaslužni zato što smo izgubili, da bi ovi danas pobedili, ali tu u sportu i to još od 60. godina što se gradilo, jedan sistem, sve je koristilo da bi mi imali jednu generaciju koja je sve pouzimala i dva puta bila olimpijski šampion.

Kako je Partizan uticao na reprezentaciju koja ima dva olimpijska zlata

Od igrača koji su igrali u Riju, samo Sava Ranđelović nije ponikao ili igrao u nekom trenutku karijere u Partizanu, u Tokiju pak je to bio i Strahinja Rašović. Pitanje se samo nameće – Da li deo uspeha reprezetnacije može da se pripiše klubu sa Banjice?

-Dobar deo može. Nisu to momci koji su svi ponikli u Partizanu, ima i momaka koji su ponikli u drugim sredinama, ali su kao mladi dolazili u Partizan i opet se potrefilo, da je moj taj prelazak iz Reka 2008. imao tu šampionsku ambiciju da osvoji Ligu šampiona i skupio je sve mlade buduće reprezentativce, vratio je neke starije, kao što sam bio ja, Jugoslav Vasović je bio jedne godine, kad smo osvojili Ligu šampiona bio je i legendarni grčki vaterpolista Teodoros Hadžiteodoru, izuzetan igrač.

Pokušali su da naprave kostur buduće reprezentacije, tadašnje ustvari i buduće reprezentacije, sa jednim miksom nas malo starijih, da izgradimo jedan tim koji će pokušati da uzme Ligu šampiona, da to bude ta neka reprezetnacija koja će posle dalje da nas predstavlja kao Srbiju. Ti igrači su odrasli zajedno i to poslednjih četiri, što sam kao igrač bio u Partizanu, a pre toga se stvaralo još četiri godine. Ti momci su po sedam, osam godina igrali zajedno, sazrevali, upoznali se do minimalnih detalja, da se ne gledaju, a da znaju ko šta radi i to je sigurno doprinelo da se posle dođe do ovakvih rezultata.

Danas imamo ponovo, dugo nismo, od 2013. klubove koji su bili jaki i imali jake igrače, sad posle te sezone imamo godinu kada smo uspeli da vratimo reprezentativce u našu zemlju i nadam se da, pošto sam u Novom Beogradu, da će gro reprezetnacije, koja će nas predstavljati na Svetskom prvenstvu, da bude iz Novog Beograda. Nadam se da ćemo uspeti da jedan duži vremenski period zadržimo te momke, da budu i predstavljaju naš klub, da igraju zajedno i da isto kao i ovi pre toga što su sazreli u Partizanu i upoznali se do tančina, da eto to uradi i ova nova generacija ovde kod nas.

Koliko uopšte znači mladim i talentovanim igračima da pored sebe, prilikom  sazrevanja imaju starijeg i znatno iskusnijeg saigrača?

-Mnogo je lakše trenerima i klubu. Deca gledaju u te vrhunske igrače sa jednom dozom divljenja, sa kojom ne mogu da gledaju nikada nijednog trenera na svetu – nasmejao se Vujasinović, pa nastavio:

-To je prva jako bitna stvar, a  druga, ona krajnja, kada mladi igrač igra sa dvostrukim olimpijskim šampionom u ekipi, ubrzava mu proces odrastanja, susretne se upravo sa ovim što sam pričao malopre, o jednom mentalitetu rada, ponašanja i svega ostalog što su ti momci naučili igrajući za reprezentaciju i predstavljaući zemlju na najvišim nivoima. Tako da, ti klinci jako brzo ulaze u te procese koji su izuzetno bitni i koji ne mogu bez tih starijih igrača, jer jednostavno nisu sami sebi dovoljni, a treneri, koliko dobri ili loši bili, ne mogu da utiču na igrača u toj meri koliko može taj miks trenera i saigrača, iskusnog i dobrog, da doprinese da se mladi igrač razvije na pravi način.

Još iz igračkih dana, vezuje ga veliko prijateljstvo sa Dejanom Savićem, koje se nastavilo i nakon igračke penzije, u koju su otišli iz bazena beogradskih večitih rivala. Umesto kapice i plivanja, ubrzo im je svakodnevnost postao skauting i trening, a došlo je i do nove saradnje ovog tandema.

-Potrefilo se, bilo je idealno da sam ja funkcioner, a on trener – kazao je Vlada uz osmeh, te dodao: 

-Mi smo prvo jako dobri prijatelji, već jako dugo, igrali smo zajedno i u reprezentaciji i u klubu i jedan protiv drugog. Početak njegove karijere je bio u Zvezdi, vrlo brzo posle toga ja sam počeo moju trenersku karijeru u Partizanu. Međutim, bili smo veliki rivali što se tiče posla, mislim na domaća prvenstva i ostalo, a što se tiče reprezentacije, bilo je i biće uvek da kome i šta treba njemu će da se pomogne. Bez neke tajne, prijatelji smo i pomažemo se. Kad je postao prvi trener reprezentacije, trebala je pomoć, ja sam bez ikakvog pitanja to prihvatio, siguran sam da bi bilo i suprotno. Idemo dalje.

Mislim da je to dobro, da je bilo dobro i kada smo bili treneri dva “zaraćena” kluba, da je to bila jedina dobra spona, da ne eksplodira sve. Taj naš odnos, i sve što ide sa reprezentacijom, sigurno da ta saradnja nije završena, iako ja više nisam u reprezentaciji zbog obaveza u klubu. Pretrpan mi je kalendar i jednostavno ne bih mogao fizički da postignem da budem i sa A reprezentacijom i da vodim prvi tim ovde, za sada smo razdvojeni, ali videćemo. I dalje sarađujemo.

Porodica odličnog igrača lansira u superklasu

Svesni da smo već “ukrali” dovoljno vremena, prelazimo na pitanja koja nisu usko povezana za bazen i vaterpolo, a ponovo su izuzetno značajna. Pre svega kako je igraču kada stvori porodicu i kakvu ulogu ima supruga u vrhunskoj karijeri jednog sportiste.

- Sam si, kakva god da je pomoć, egzibicija je, pogotovo što smo mi dosta i na putovanjima, imamo dosta obaveza, ovaj život nekad bude prelep nekad i ne – istakao je Vujasinović ulogu supruge u podizanju porodice dok je igrao u inostranstu, pa se nadovezao:

- Kad sam bio klinac nisam gledao na taj način, sad jedva čekam da mlad igrač uđe u ozbiljnu vezu. To je jedna veoma bitna faza u odrastanju igrača. Brak i dobijanje deteta, gde igrač, mlad, perspektivan, odličan, talentovan, prelazi u superklasu upravo uz ovaj dodatak. Sigurno da familija svakom vrhunskom sportisti mnogo znači, pošto je potrebna ta jedna doza  mira u samoj kući. Obaveze koje imaš van profesionalnih i mnogo znači na sazrevanju same ličnosti. Što je stabilnija ta kućna slika, to je posle bolji igrač u bazenu. To je tako, to su pravilnosti i to će svaki trener u svakom sportu da kaže i ne može drugačije.

Ima primera da neki momci žive sami dugo i završe karijeru takvi, ali ih je jako malo na vrhunskom nivou i obično se neki pogube do 30. godine. Život ih odnese u neku drugu stranu, tako da je ovo jako bitna stvar i meni je bila. Ja sam sa suprugom od 92. godine. Nismo bili odmah u braku, ona je sa mnom od svoje 19. godine. Sigurno da sve što sam proživeo kroz sport, proživela je i ona na neki način, nemoguće je da ne preživi. 

Znači medalje su i njene, stidljivo, tiho dodajem…

– Pa njene, svakako.. Ovo što pričamo, ko je zaslužan za šta, sigurno da familija svakog vrhunskog sportiste nosi jednu dozu, jedan procenat te neke medalje osvojenog pehara, trofeja i tako dalje, jer to je ono što nas čini. Nije to samo bazen, to vreme provedeno na treningu, nego  celokupan život.

Kako danas izgleda jedan dan Vladimira Vujasinovića?
- Posao, familija, prijatelji, bez egzibicija.


Kako deca gledaju na karijeru uspešnog oca i da li ona utiče na njihovo odrastanje i sazrevanje?

-Ćerka dugo nije razumela. Kada je bila mala, kaže igram utakmicu. Onda joj je supruga objašnjavala da tata ne igra utakmicu, nego je trener. Tek negde sa šest, sedam godina je rekla – da, sad mi je jasno. Nisu ni sin, ni ćerka opterećeni nešto mojom karijerom, niti ih ja opterećujem. Najbitnije stvari se gledaju, ali ne prati ni jedno ni drugo, nemaju taj obavezan dolazak i navijanje. Žive karijeru moju kao i deca svih ostalih ljudi.

Da sagradimo prepoznatljivu školu vaterpola na Novom Beogradu

MN Press
 

 

O kvalitetu tima koji danas vodi, ne treba trošiti reči. Tu su kako domaći, tako i inostrani reprezentativci, jasno je da je to ekipa okupljena za velike ciljeve.

- Super tim, odličan klub sa dobrom perspektivom sa velikom budućnosti, ako se ostvari sve što je zacrtano. Radi se na svim tim stvarima koje će nam pomoći da budemo bolji sutra, za mesec dana i tako dalje. Klub je jako mlad, ja sam ovde tri godine, i munjevitom brzinom se došlo do ovog nivoa. Moglo je tu još mnogo stvari da se uradi, da se dovedu na svoje mesto, ali je generalno jedna doza optimizma, da će jako brzo sve da legne na svoje mesto, kako treba.

Mislim da imamo priliku da sagradimo jedan klub koji nas, ja se nadam, neće predstavljati samo godinu, dve, tri na vrhunskom nivou, nego klub koji će da nas predstavlja jako dugo i na inostranoj sceni i da bude sigurnost na domaćoj sceni i kao jedna škola vaterpola, gde će deca, odnosno pre svega roditelji da nas prepoznaju kao klub gde će deca dobro da se osećaju i da će dobro raditi, pa da kroz naš klub mogu da dođu i do vrhunskih rezultata, reprezentacije i tako dalje. Sve to nekim tokom, to je svima želja i s obzirom koji su sve ljudi uključeni u taj razvoj, mislim da će sve da ide kako treba, potrebno je vreme – istakao je Vujasinović.

Usledio je još jedan prekid i konstatacija da se u Srbiji razvila zdrava konkurencija, te da sada imamo, četiri, pet ekipa u kojima igraju reprezentativci.

Paralela igrač/trener

- Nije se to ništa promenilo, adrenalin je isti, obaveze su malo veće kao trenera, malo komplikovaniji posao. Kao igrač, sve je jednostavnije, malo se to promenilo, ali kao čovek sazriš. Na kraju se izjednači. Nisam osetio veliku razliku, mnogo su veće obaveze, ali način života je ostao isti. Koliko sam ranije išao u kafanu idem i danas, toliko provodim vremena sa familijom, na bazenu manje više isto. Jedino eto, van bazena ima malo više obaveza, jer treba mnogo toga da se pogleda, mnoge stvari da se pripreme, sa mnogoi ljudi da se popriča i onda je taj profesionalni deo posla malo duži, satnica je malo duža, to se promenilo, sve ostalo je isto, ritam života, deca malo starija...

 

– Ja se nadam da je to samo početak. Bio je jako težak korak, ajde da ne budemo skromni, mi kao klub mislim da smo i dali taj prvi početni udarac sa dovođenjem tih igrača. Uradili smo to u januaru prošle godine koja je i bila u planu saveza, ali je išlo prilično sporo. Ali smo mi prošle godine uspeli da dovedemo našeg reprezentativca Miloša Ćuka, Radnički je doveo Strahinju Rašovića, koji je kasnije osvojio zlato u Tokiju.

Mi smo nastavili sa dovođenjem svih ovih izuzetnih momaka i igrača i kažem na neki način ubrzali celu tu priču povratka naših najboljih igrača u Srbiju. I nadam se da je to samo jedan početak koji će naredne sezone da se nastavi, pošto ima tu jedan određeni broj izuzetnih igrača koji igraju po inostranim klubovima i koji bi mogli da pronađu mesto u našim sredinama i da ovo prvenstvo bude još jače i kvalitetnije i da dobijemo još koji klub.

Pogotovo to mislim da se Šabac vrati malo igračkim kvalitetom na ono što je imao prethodnih godina, da ne pričam o Vojvodini i Nišu. Mislim da bi mogli da napravimo najkvalitetnije takmičenje i u Evropi, kako se kreću stvari mislim da smo blizu, ali da budem oprezan.

Pariramo Mađarima…

-Da i Mađarima i Italijanima, Francuzima.. Mi smo bili blizu da dovedemo Andriju Prlainovića, pre godinu i nešto dana, ali je Andrija izabrao Marsej zato što je francuska liga u tom trenutku bila mnogo jača i klub je bio mnogo jači nego tadašnji Novi Beograd. Danas kada bi ponudili, mislim, sad ima ugovor ne možemo mu nuditi ništa, ali da smo sada u situaciji da pričamo sa Andrijom sigurno da bi se odlučio za Novi Beograd, Partizan, Radnički, Zvezdu nije uopšte bitno, nego lakše bi se odlučio da se vrati u srpski vaterpolo, nego tada kada smo ga zvali, kada je liga bila na nekim niskim granama, bez obzira što je bila konkurentna, ali nije bila uopšte na nivou tih vrhunskih igrača.

Sada je potpuno druga priča, imamo odličnu osnovu da kada zovemo, da li je to naš igrač ili neki koji nosi kapicu druge zemlje, lakše ga je dovesti  u naš vaterpolo samim tim ponovo dižemo lestvicu.

Velikih trenerskih ambicija nema. Vodio je Partizan, pa Pro Reko, znači najuspšenije timove ovog sporta. Sarađivao sa reprezetnacijom i vodio neke nove klince, ali planovi za buduće korake su jednostavni i kratkoročni.

-Nemam neke velike ambicije, osim da mi svakodnevnica bude da radim svoj posao na najbolji mogući način, sa igračima koje imam u klubu koji predstavljam. Da li je to posle reprezentacija, devet godina sam bio tu, više nisam zaposlen u savezu. Za tih devet godina, bio sam osam uz A reprezentaciju i u isto vreme još četiri sam radio sa juniorima, bio na tri Svetska i dva Evropska prvenstva i evo posle devet godina imam zasluženo slobodno leto.

Ambicija je da svakodnevni rad bude najbolji mogući i da u normalnom nekom planu, nekom ovom novogodišnjem, dođe do što više trofeja, da ekipa igra što bolje. Da iza nas ostanu neki uspesi, pehari, a i da već sledeće sezone možda i budemo igrački još jači. Da ovi klinci koji nas danas predstavljaju postanu još bolji igrači u septembru, oktobru i to je jedan način razmišljanja, eto od kad sam bio igrač i sad kad sam trener, to su te neke moje ambicije, a onda ti se dese stvari da te pozove ovaj ili onaj, osvojiš ovo ili ono, ali iz tog nekog načina razmišljanja. Eto to je ambicija, a gde će život da te usmeri to je pitanje.

MN Press
 

 

Na kraju jednočasovnog razgovora, upitali smo vaterpolistu, trenera i čoveka, koji je u svojoj sportskoj karijeri osvojio sve što je igrao, olimpijsko zlato mu možda nije sijalo oko vrata, ali ima malo Vlade Vujasinovića u svakom igraču današnjeg nacionalnog tima, da nam otkrije da li mu je najdraža titula ona sa Partizanom iz 2011. godine u Ligi šampiona.

- Jeste, baš zato što je bila poslednji veliki trofej, oprostio sam se godinu dana kasnije. Neki poslednji veliki trofej koji sam imao želju da osvojim, osvojio sam ga sa inostranim klubom, tri puta sa Rekom, ali ovo je bio domaće i onda se stvarno to nešto potrefilo da mi, eto, ostane u jednom baš lepom sećanju i rado se sećam, ne samo finala, nego tog perioda u Partrizanu. Bilo je jedno lepo vreme, lep kraj karijere – setno je zaključio legendarni Vujas.

Bonus video:

 

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike