Tozovac i Toma Zdravković su bili veliki prijatelji: Voleli su boemski život, a sebe doživljavali kao decu

06.04.2021

14:23 >> 17:33

0

Pevači su se i te kako družili, a jednom prilikom, govoreći o kolegi sa kojim je radio i kog je voleo, otkrio je kakav je on u stvari bio, osvrnuvši se na r

Tozovac i Toma Zdravković su bili veliki prijatelji: Voleli su boemski život, a sebe doživljavali kao decu
Copyright Stefan Tomasevic/ATAImages/Printscreen

Predrag Živković Tozovac svojevremeno je govorio o jakoj prijateljskoj vezi sa Tomom Zdravkovićem, koji je preminuo 30. septembra 1991. godine u Beogradu. Samo misleći na njega, osećao je radost i navirala bi mu brojna sećanja kako na njegove prve, tako i najveće uspehe, piše u svojoj knjizi „Toma Zdravković 68 neispričanih priča” autor i novinar 24sedam, Dejan Ćirić. Tokom intervjua, Tozovac je tada opisao i neke njihove dogodovštine, vezane za izlaske sa kolegom „kakvog je danas gotovo nemoguće sresti”. Istakao je kako je Toma voleo da se zaljubljuje, da popije, kocka se i karta, ali da je na čelu sa njim samim u stvari bio veliko dete, koje je tako i otišlo – nije se uozbiljio ni pred smrt.

Tozovčeve reči vam prenosimo u celosti:

Kada pomislim na Tomu Zdravkovića, osetim radost i naviru mi sećanja na njegove prve uspehe i njegove najveće uspehe, kao što je pesma „Noćas mi srce pati“. Tu mu je pomogla i televizija, jer je serija „Ljubav na seoski način“ bila izuzetno gledana. Silvana je tu pesmu pevala Čkalji, i to je preko noći bio bum. Toma je pre svega bio kompozitor, muzičar, odlično je svirao klavir, bio je izvanredan tekstopisac i pesnik, ali pored svega toga bilo je potrebno ono najvažnije ‒ sreća. Njemu se posrećilo, i ljudi će ga pamtiti po veoma lepim pesmama.

Kada govorim o Tomi Zdravkoviću, govorim o kolegi sa kojim sam radio i koga sam voleo. Privatno, mi smo se družili i, hajde da kažem, glumili dva boema. Ja danas u boemštinu mnogo ne verujem, iako se krećem po veoma cenjenim restoranima i kafanama, kao što su „Mažestik“, „Madera“ i „Klub književnika“. U „Mažestiku“ je jedno vreme i Toma pevao, sa velikim uspehom. Jedne večeri sam došao tamo i pitao ga: „Je li, dado, je l’ ti pored svih turneja, velikih hala i stadiona voliš ovako, da se nađeš u ‚Mažestiku’?“ On kaže: „Šta tebi da pričam, kad i ti to isto voliš.“

Predrag Živković Tozovac Antonio Ahel/ATAImages

Mi smo, u stvari, sebe i svoju pesmu najžešće osećali onda kad smo pevali pred uskim krugom ljudi koji znaju šta je dobra muzika i dobra pesma. U tome smo nalazili uživanje, bez obzira na to što nisu bile u pitanju nikakve zarade i veliki honorari.

Mi smo bili drugari koji su voleli jedan drugog i svoj posao. Moram da napomenem da je Toma bio pevač kakvog je danas retko ili skoro nemoguće sresti. Toma je pevao muziku sveta. Italijanske ili napolitanske kancone pevao je kao najbolji italijanski pevač. To je danas retko, pogotovo kod nas narodnjaka. Mladi pevaju te narodnjačke hitove, koji su vremenom postali skoro zabavna muzika.

Pročitajte još:

Ali mladi vole Tomu zato što su mu pesme mlade, govore o zaljubljenosti, o srećnoj ili nesrećnoj ljubavi. On je to lepo umeo da iskomponuje i tekstom prenese. Ja ne znam nijednu njegovu pesmu tipa moje „Leno, Leno, Magdaleno“, u kojoj se malo zezamo. On je pravio te plačne romanse, držao se toga i sve njegove pesme govore ili o ljubavi koja traje ili o ljubavnoj patnji. To je bio njegov stil, on je to negovao, to je bilo i ostalo dobro.

Uvek je bio zaljubljen, uvek je imao neku novu ljubav, da li je to Branka, Ljiljana, Mirjana… On bi se čas posla zaljubio. Jednom prilikom smo bili u Jajincima, gde je neki Nole Leskovčanin imao odličan roštilj u to vreme, to su neke sedamdesete godine, i Toma je tada kao tetreb bio zaljubljen u spikerku Danku Novović, vanredno lepu ženu. Za nju je komponovao pesmu „Danka“.

Pesma je dobra, ali on se naivno zaljubio. Čini mi se da nije znao, niti je bio svestan, da neke od tih ljubavi nemaju nikakvog smisla, da nemaju svoj kraj, nemaju krunu događaja, ali on je za Danku hteo sve da učini. Da je imao milione, teške milione, on bi sve iz ljubavi dao na to. Ne mogu da kažem da li je bio srećan ili nije. Ali, ako je tražio patnju, onda tu ima malo mazohizma. To je jako opasno ‒ ako tražite od ljubavi da se zaljubite, pa da posle patite. Ja nisam pristalica toga.

Voleo je da baca novac. U ono vreme su bili veliki autorski honorari, koji su se redovno isplaćivali, pa je on za pesmu „Noćas mi srce pati“ za jedan kvartal dobio toliko para da je otišao, meni je žao što tada nisam bio tu, u lokal „Poslednja šansa“ i častio celu kafanu. Mislim da je do dinara sve potrošio i otišao kući praznih džepova. Nije umeo da ceni novac koji je sam zaradio, putujući, ne spavajući, reskirajući.

Naš život je bio na točkovima ‒ i kad niko ne vozi, mi smo morali da vozimo. Zamislite, recimo, da po najvećoj zimi vozite kanjonom Morače, gde ljudi gube život i usred leta, a kamoli kad je sve zaleđeno, po onim krivinama na onakvim putevima. Znaš da si na ivici života i smrti, ali ni od čega ne strepiš, para imaš, daj, baci. E, to je on voleo. Takav je bio.

Svi znaju da je Toma voleo da popije. Volim i ja, ali ne da se napijam. Nismo bili alkoholičari u onom apsolutno određenom, tvrdom smislu. Društvo i život u kafani svakako utiču na čoveka. Ne možeš sedeti u kafani i piti vodu; nešto mora da se događa; ne možeš da nazdravljaš vodom. Mi smo pokušavali da budemo boemi, i tako se vezali za kafanu. Ja kafanu zovem đavolova crkva, jer ako hoćete da se približite Bogu, to možete samo preko dana. Kada padne noć, sva crkvena vrata su zatvorena. Znači čovek mora, ako hoće društvo, u kafanu. Kafana je i čovekolovka, jer tu možeš da se primiš na kocku, alkohol i tako dalje.

Predrag Živković Tozovac Antonio Ahel/ATAImages

Toma je imao, moram da kažem istinu, jednu slabost. Voleo je karte, voleo je da se kocka. Kao kad bi fudbalera neko stalno udarao u koleno, a on treba da igra, tako je njega kocka vrlo često odvodila od njegove muzike, od pravih drugara i prijatelja. Toma je tim porokom sebi napravio veliko zlo. Oštetio je sebe kao muzičara i mislim da je i to doprinelo njegovom preranom odlasku. Jer, ako čovek pije… Evo, ja volim da popijem jedan špricer, ili pet, svejedno, ali znam da bi mi bilo nezamislivo da se u tom stanju kockam ili da radim bilo šta slično tome. Mislim da kroz njegov primer mladi mogu mnogo da nauče, jer je vrlo lako sebi nauditi; teško je sebe i druge držati u ravnoteži, u jednom normalnom životu.

Toma Zdravković Youtube screenshot

Toma je, kao i većina nas, na čelu sa mnom, u stvari bio jedno veliko dete. Tako je i otišao, nije se uozbiljio ni pred smrt. Ne znam šta bih lepše mogao o njemu da kažem. Bio je veliko dete, radovao se životu. I sve što je moglo tu radost života da potpali i još malo uveća, on je koristio. Kao takav, napravio je par stvari gde je sebe odveo iz sveta koji je njegov. Recimo, njegov potpuno nepotreban odlazak u Kanadu. On je ovde imao sve. Šta će mu Kanada? Bili smo tamo mesec dana, Cune, Lepa, Toma i ja. Posle mesec dana više nisi interesantan, postaješ običan. Mislim da je mnogo pogrešio kad je otišao na mesec dana i ostao četiri godine. Ne samo on nego i Cune i Milija Spasojević i još dosta njih je tako sebi odseklo karijeru.

Njegov najveći hit nije pevao on, pevala je Silvana; znači da je pesma jača od njegovog glasa, od njegove boje, načina pevanja. Isti slučaj je recimo i sa Sinatrom. On je od stotinu ili pet stotina pesama koje je snimio možda komponovao pet. To je mali procenat, ali on je išao na boju glasa, na način izgovaranja reči, pevanja tih reči. I on je apsolutno jedinstven. Bilo ko drugi da peva „My way“, to nije to. Tako i Tomine pesme kada neko drugi peva to više nije to. Nema tu tajne. Ili jesi ili nisi. Svi fudbaleri znaju da centriraju, ali kad god je Džajić u to vreme poslao loptu kao rukom na glavu Lazareviću, ovaj se samo pokloni, i to su bile te nebrojene pobede. Sa tim mogu da uporedim Tomine hitove.
Neobjašnjivo je to. On je uspeo, on je voljen, on je imao taj glas.

I ja volim što mi je bio drugar.

Toma nikada nije bio na dnu i zato smatram da pesma „Dotako sam dno života“ njega ne opisuje.

To je rogobatna kompozicija. Ja sam mu, kada sam je prvi put čuo, rekao: „Toliko si boljih kompozicija od ove napravio“, ali on je smatrao da će ona biti nadhit. To je ispresecana, jednostavno jedna isprepadana pesma. Pesma „Noćas mi srce pati“, koju je i on snimio posle Silvane, ostaće njegov najveći, večni hit. Kao Sinatrina „My way“.

Bio je zvezda, uvek se lepo i elegantno oblačio, vodio računa kako izgleda, kako se ponaša. Bio je švaler, voleo je alkohol, voleo je život, ljude, društvo, pesmu, žene. Bio je dobar pesnik, dobar muzičar, dobar drugar i zasluženo je otišao u večnost. Bar još pedeset godina, sigurno. Toma je bio prva liga u svakom pogledu.

Predrag Živković Tozovac preminuo je u 85. godini. Prema našim saznanjima, iz KBC „Dragiše Mišović” bio je otpušten u petak, a zatim je hitno primljen na VMA u nedelju, jer mu se stanje pogoršalo. Tada, bio mu je izuzetno nizak pritisak i nije skoro ništa govorio, a pluća su mu bila u veoma lošem stanju. Prema rečima izvora 24sedam sa ove klinike, pevačka legenda je intubiran i tada mu se povratila svest. U želji da ga spasu, te da bi osoblje proverilo njegovo stanje svesti, pustili su mu i njegove pesme, koje je odmah prepoznao.

Učinjeno je sve, ali je ubrzo usledila i reanimacija. Na veliku žalost Tozovac je, prema tvrdnjama našeg izvora, preminuo pet minuta posle ponoći, 6. aprila.

Pročitajte još:

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike