Baka Danica do poslednjeg metka branila svoje selo: U osmoj deceniji sa mitraljezom bila na frontu odbrane srpstva (VIDEO)
16.02.2022 | 20:00
Tek kada više nije imala municije, hrvatski vojnici su skupili hrabrosti da joj priđu
Copyright Printscreen/YouTube/ 90sWarVideos
Stradalna istorija srpskog naroda iz Republiuke Srpske Krajine zabeležila je mnoštvo tužnih sudbina, a jedna od njih je svakako i priča o baki Danici Obradović iz Divosela u Lici, koja se u mladosti, da bi preživela, borila protiv ustaša u Drugom svetskom ratu, pa u starosti ponovo doživela da mora da se brani od sinova i unuka onih koji su pokušali da istrebe Srbe na tim prostorima pet decenija ranije.
Baka Danica je, kada je počeo rat, uveliko prešla sedamdesetu godinu života, ali je to nije sprečavalo da stane u odbranu svog rodnog kraja i, zajedno sa mladićima koji bi mogli da joj budu unuci, brani rodno mesto.
Divoselo je bilo pod konstantnim napadima Hrvata iz susednih sela, pa su lokalni Srbi bili primorani da da se organizuju kako bi sačuvali svoje živote. Među njima je bila i baka Danica koja je sa svojim mitraljezom „broving“ bila strah i trepet za hrvatske agresore i strane plaćenike koji su jurišali na njeno selo.
Sve dok je mogla, baka Danica je uprkos svojih 70 i nešto godina hrabro branila, na prvoj liniji fronta, srpsku nejač i civile od neprijatelja.
Etničko čišćenje
Onda, 9. septembra 1993. godine hrvatske snage započinju operaciju “Medački džep”, koja je ostala poznata i kao Krvavi septembar u Lici. Hrvatske snage su raspolagale sa više od 2.500 vojnika, artiljerijom i avijacijom, dok je na drugoj strani bilo oko 800 lokalnih Srba.
Za osam dana sela Divoselo, Čitluk i Počitelj opljačkana su i sravnjena do zemlje. Stradalo je 46 vojnika, 8 policajaca i 36 civila. Među civilima je bilo 26 osoba starijih od 60 godina, od toga 17 žena.
Ova zločinačka akcija je ostala poznata i po tome što u njoj nije bilo ranjenih i zarobljenih osoba. Komandant snaga Unprofora general Žan Kot je kasnije izjavio:
- Nisam našao znakova života, ni ljudi ni životinja, u nekoliko sela kroz koja smo prošli. Razaranje je potpuno, sistematsko i namerno.
Među onima koji su branili svoj kućni prag, bila je i baka Danica koja nije želela da se povuče, već se borila do poslednjeg metka i tako omogućila da se na desetine srpskih civila spasu iz strašnog okruženja.
Tek kada više nije imala municije, hrvatski vojnici su skupili hrabrosti da joj priđu. Pronađena je u rovu, zaklana...
Momo Kapor pisao o baki Danici
Naš poznati pisac, Momo Kapor, koji je obilazio mnoga ratna područja na kojima je srpski narod bio napadnut, s dubokim poštovanjem i divljenjem je, u svojoj knjizi „Smrt ne boli” kao primer junaštva za buduća srpska pokoljenja, zapisao i priču o baka Danici Obradović:
- …Kako ste?, pita baba Danica Obradović na najisturenijoj zapadnoj koti pravoslavnog sveta u Divoselu, u blizini Gospića. Ona sedi za teškim mitraljezom „broving“, maskiranim lišćem i nemoćno širi ruke, izvinjavajući se što, sem vode, nema čim da nas ponudi. Penzionisana kuvarica sedamdesetih godina, sa okruglim cvikerima bakice, u gornjem delu vojničke uniforme, ali u papučama zvanim pantofle, ona je obučila svoje seljane da pucaju iz minobacača i mitraljeza. Njen položaj je na vrhu klina koji duboko zadire u neprijateljske položaje sa opasno otvorenim bokovima, kuda se cesto provlače diverzantske trupe kroz gusto šipražje.
Gotovo svake nedelje ona gubi dvojicu-trojicu svojih saboraca. Ovaj lepi zeleni predeo bazdi na smrt. Čovek ima osećaj da ga sa svih strana gledaju oči ubica i da je potpuno nemoćan da se odbrani. Zarasli u dvonedeljne čekinjaste brade, baba Daničini ljudi razgovaraju s prstom na obaračima automatskih pušaka. Bio sam svugde, video sam svašta, ali čini mi se da u životu nisam bio bliže smrti nego na tom isturenom položaju Divosela, koji se (kakve li ironije) naziva Veliki kraj!
- Pošaljite kakvu pomoć, ako boga znate! - preklinje nas starica, koju bi bilo mnogo lakše zamisliti za šporetom nego za “brovingom”.
- Pozovite dobrovoljce, vojsku, bilo koga! Mi ovdje ne možemo još dugo…
Pretrčavajući brisani prostor, pitam jednog borca kakvi su im neprijatelji, oni s druge strane livada i šumaraka.
- Eh, kakvi – odgovara - isti jad ka i mi ođe…Sirotinja, brate, ali ka i mi, tu su rođeni i poznaju svaki kamen…
Dvadesetak dana posle ovog susreta, Divoselo je sravnjeno sa zemljom, a svi branioci pobijeni. Posle dugotrajne artiljerijske pripreme, koja je trajala punih šesnaest sati, hrvatska vojska, predvođena međunarodnim psima rata i plaćenicima, upala je u Divoselo i pobila sve što se kretalo. Vojnici Ujedinjenih nacija nisu mogli da vide bilo šta živo - ni mačku, ni psa, niti ovcu! Baba Danica je preklana za svojim mitraljezom “broving“ iz kojeg je ispalila i poslednji metak. Mogu da zamislim kako iz šipražja na sitnu, debeljuskastu staricu dobroćudnog izgleda skaču legionari u crnom s kamom u rukama.
Ta scena me proganja; možda nisam učinio sve sto sam mogao? Možda je trebalo da stanem na sred beogradskih Terazija i da vičem iz sve snage, da tražim pomoc za baba Danicu i njene ljude.
Na pijacama Beograda vidim njene vršnjakinje kako se žale na cene kupujući paprike za zimnicu. Isti hod na nogama koje muče vene, iste staračke pegice na rukama, iste naočare tankih metalnih okvira…Baba Danica nije imala privilegiju da priprema zimnicu – za svojim mitraljezom, a povremeno i sa minobacačem, ona je branila zlatasto jesenje obilje beogradskih pijaca i svojih ispisnica koje smatraju da je došao smak sveta zbog skupih paprika…