Detalji Izveštaja nezavisne komisije o zločinu u Srebrenici: Genocid nije, a evo šta jeste

26.07.2021

16:51 >> 19:28

0

Završni izveštaj Komisije trebalo bi da pomogne u suočavanju s prošlosti, da dovede do jačanja poverenja i tolerancije među narodima Bosne i Hercegovine i

Detalji Izveštaja nezavisne komisije o zločinu u Srebrenici: Genocid nije, a evo šta jeste
Copyright Tanjug/AP Photo/Darko Bandic

Izveštaj Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji od 1992. do 1995. obara sveprisutnu tezu o genocidu u Srebrenici, zbog koje je odlazeći visoki predstavnik u BiH Valentin Incko nametnuo zakon kojim se zabranjuje negiranje genocida i uvode kazne za one koji se o njega ogluše.

Incko je sporni zakon nametnuo na osnovu bonskih ovlašćenja koja mu, navodno, daju mogućnost da mimo institucija BiH donosi zakone.

pročitajte još

Izveštaj koji potpisuje grupa nezavisnih stručnjaka, predvođena izraelskim istoričarom Gideonom Grajfom, zaključuje da se u Srebrenici nije dogodio niti pojedinačni zločin genocida niti genocid uopšte. Iako Komisija ne smatra ubistva koja su se dogodila oko Srebrenice genocidom, ona uvažava činjenicu da su hiljade ljudi (uglavnom ratnih zarobljenika) ubijene na najstrašniji način i da odgovorne za ove gnusne zločine treba kazniti – stoji, između ostalog, u zaključcima Komisije.

U odeljku Pravna perspektiva, u okviru generalnih zaključaka pomenutog izveštaja, Komisija navodi definiciju genocida, kao i ocenu onoga što se dogodilo i što je istraživala. U nastavku prenosimo deo Izveštaja koji donosi zaključak o događajima iz Srebrenice.

Prema definiciji UN, genocid označava dela počinjena sa namerom da se u potpunosti ili delimično uništi nacionalna, etnička, rasna ili verska grupa kao takva. Sam pojam genocid, koji je skovao Rafael Lemkin, priznat je od Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 1948. godine, a definisan je Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida 1951. godine.

Tanjug/AP Photo/Darko Bandic

Pojam genocid je potekao iz vremena izvršenja Holokausta tokom Drugog svetskog rata, da bi ga kasnije, kao najteži oblik zločina protiv čovečnosti,

sankcionisale Ujedinjene nacije, Ženevska konvencija i Međunarodni sud pravde. Jednom skovan, retroaktivno je brzo dodeljen određenim istorijskim događajima, poput turskog proterivanja Jermena tokom Prvog svetskog rata ili raseljavanja američkih Indijanaca sa prostora Sjedinjenih Američkih Država.

Pored toga, danas veliki broj naučnika bez dileme govori i o genocidu nad Srbima u NDH, na čijoj teritoriji je takođe izvršen holokaust i genocid nad Romima. Jednostavnije rečeno, to je termin koji se povezuje sa namernim
procesom istrebljenja, i u tom smislu, sam po sebi ne podleže pojedinačnim prestupnicima osim ako nisu deo sporazuma koji neguje takve planove. Čak i tada, bilo koji manifest koji promoviše istrebljenje ljudske grupe ili njene kulture bez sumnje bi uključivao više pojedinaca.

Sve radnje koje se ne uklapaju u ovu definiciju moraju biti presuđene kao druge vrste ratnih zločina. Shodno tome, pojedinačne epizode nasilja, kao što su zločini ili maskri, same po sebi ne čine genocid, bez obzira na broj žrtava. To je posebno slučaj tokom oružanih sukoba kada se masovno nasilje smatra vojnom nužnošću. Jasno je da je zloupotreba etikete genocid u političke svrhe ili svrhe podsticanja međuetničke ili bilo kakve druge mržnje nesavesna.

Kada se govori o genocidu u kontekstu dešavanja u srebreničkoj regiji i presuda MKSJ-a, neosporno treba kritički posmatrati činjenicu da je Tribunal imao suviše ograničen pogled na događaje iz jula 1995. godine, iako nema naznaka da sudije nisu postupale izuzetno profesionalno i nepristrasno.

Međutim, MKSJ nije raspravljao o raznim motivima poput onog da je i srpska strana ponudila razmenu Srebrenice i Žepe za teritoriju pod kontrolom Srba u Sarajevu i oko njega, a nije se osvrnuo ni na konstantnu vojnu pretnju koju je predstavljala 28. divizija Armije Republike Bosne i Hercegovine koja je bila stacionirana u Srebrenici u trenutku demilitarizacije od 1993. godine. Ujedno, ni o motivaciji za masakr nije se dovoljno raspravljalo, već je samo prikazano da je Vojska Republike Srpske sledila jasnu vojnu direktivu da „očisti“ to područje od vojne pretnje oličene u hrvatskoj i muslimanskoj ofanzivi.

Naime, činjenica je da je postojao plan Vojske Republike Srpske da preuzme kontrolu nad teritorijom same enklave Srebrenica, ali logičan zaključak je da je takva akcija bila od vojnog značaja iz više razloga. To područje je bilo pod kontrolom naoružanih brigada 28. divizije Armije Republike Bosne i Hercegovine čije je sedište bilo u Srebrenici, stoga je jasno da su snage Vojske Republike Srpske smatrale da treba da imaju kontrolu nad njim.

Tanjug/AP Photo/Darko Bandic

Stalno je postojala pretnja od naoružane 28. divizije pod komandom
Nasera Orića, a jasno je da te trupe nisu samo postizale vojne uspehe već su počinile i ratne zločine nad srpskim stanovništvom u njihovim selima. Upravo su Direktive 7 i 7/1 VRS donete zbog pretećih napada od strane hrvatskih i muslimanskih snaga.

Najzad, analizirajući Direktive postaje jasno da je napad na enklavu bio zasnovan na vojnoj nužnosti, odnosno da je glavni cilj bio potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, čime je trebalo da se spreči pojedinačno komuniciranje između ovih enklava. Korišćeni metod granatiranja kako bi civili napustili to područje pre nego što se dogodi veliki napad otkriva da nije postojala namera da se zarobe i ubiju Muslimani.

Da je uistinu postojala demilitarizovana enklava Srebrenica pod zaštitom Ujedinjenih nacija, kako je i trebalo da bude, takva situacija odgovarala bi rukovodstvu Vojske Republike Srpske, s obzirom na činjenicu da bi im to omogućilo raspoređivanje vojnika na nekom drugom frontu i zasigurno ne bi planirali akciju zauzimanja Srebrenice.

Pored toga, MKSJ je smatrao da je u Srebrenici, bez obzira na njenu malu veličinu, bio smešten značajan deo ukupne muslimanske populacije Bosne i Hercegovine i da je postojala posebna namera da se uništi zaštićena grupa Muslimana kao takva. Izraz „značajan deo“ tumači se tako da se na neopravdan način razvodnjava njegovo originalno značenje.

Prema rečima Rafaela Lemkina i definiciji genocida, delimično uništenje mora biti suštinske prirode, u tom smislu da utiče na celinu, s obzirom na to da se Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida odnosi samo na dela koja su masovnih razmera. Pravnik koji se među prvima bavio definicijom genocida Nehemaja Robinson takođe je imao ovakav stav, objašnjavajući da izvršilac genocida mora imati nameru da uništi značajan broj pojedinaca koji su deo ciljane grupe.

Tako se slobodno može konstatovati da ne postoji razlog zašto bi se Konvencija tumačila na bilo koji drugi način. Ako imamo sve ovo u vidu, uslov iz člana 2 Konvencije nije ispunjen jer broj civila i vojnika ubijenih u Srebrenici
nije mogao uticati na ukupno muslimansko stanovništvo u Bosni i Hercegovini u smislu njihovog preživljavanja.

Tanjug/AP Photo/Darko Bandic

Naime, Vojska Republike Srpske je u nekoliko navrata saopštila svoju odluku o napadu i uništenju enklava, počev od 8. marta 1995. godine, tri meseca pre samog napada. Svet je u tišini prihvatio i očekivao vojno uništenje enklava Srebrenica i Žepa, kao što je detaljno opisano u samom Izveštaju. Stoga, tih meseci Srebrenica više nije bila simbol prisustva Muslimana u tom regionu, ali je postala simbol nezainteresovanosti sveta za njihovo dalje postojanje.

Jasno je da se u očima rukovodstva Vojske Republike Srpske, kao i ostatka
sveta, stanovništvo Srebrenice nikako nije moglo smatrati reprezentativnim ili čak značajnim delom muslimanskog naroda u Bosni, a samim time nije mogla postojati ni namera da se uništi značajan deo zaštićene grupe Muslimana.

pročitajte još

Svet je ponovo otkrio svoju savest tek nakon otkrivanja masakara. Međutim, Tribunal ne može povezati napad na Srebrenicu i iseljavanje muslimanskog stanovništva sa masakrima koji su usledili nad zarobljenim pripadnicima vojne kolone i vojno sposobnim muškarcima koji su ostali u Potočarima, jer
takvi planovi za masakr nisu postojali pre pada enklave i formiranja kolone.

Iz pravne perspektive, važno je razlikovati vojni napad na Srebrenicu od masovnih ubistava koja su usledila nakon napada. Utvrđeno je da je ultimatum koji je Mladić objavio bio u skladu sa jednogodišnjom praksom, uvedenom već u Direktivi 4 donesenoj u novembru 1992. godine, gde je navedeno da se razoružaju vojno sposobni i naoružani muškarci, a ukoliko ne pristanu, naređeno je da budu uništeni. Masovna pogubljenja nakon 12. jula
lako se mogu prihvatiti kao stravična posledica odbijanja predaje.

Time što se izuzelo razmatranje motiva počinilaca za ubistvo ovih vojno sposobnih muškaraca, kao što je pokušaj eliminisanja vojne pretnje, kako je odbrana tvrdila, standard veća Tribunala za utvrđivanje posebne namere da se u celosti ili delimično unište Muslimani u Bosni i Hercegovini bio je nepotpun.

Takođe, proširivanje značenja određenih pojmova po definiciji, poput „delimično“, „značajan deo“ i „uništiti“, takođe navodi na pogrešnu primenu pojma „genocid“. U stvari, usvajanjem tumačenja genocida koje se ne može i neće primeniti univerzalno, Veće je neodrživo proširilo značenje izraza.

U meri u kojoj ovo prelomno otkriće utiče na moderna tumačenja genocida, zločina protiv čovečnosti i ratnih zločina, ovo znači da bi ograničavanje nalaza na zločine protiv čovečnosti – čime bi se održale jasnije razlike između ovih grupa zločina – bolje služilo autoritetu Tribunala.

Na kraju, nakon temeljne istrage Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godine, zaključuje se da se u Srebrenici nije dogodio niti pojedinačni zločin genocida niti genocid uopšte.

Profimedia

Iako Komisija ne smatra ubistva koja su se dogodila oko Srebrenice genocidom, ona uvažava činjenicu da su hiljade ljudi (uglavnom ratnih zarobljenika) ubijene na najstrašniji način i da odgovorne za ove gnusne zločine treba kazniti. Nalazi Tribunala o genocidu neće izdržati test vremena jer je Komisija uverena da se zločini u Srebrenici ne mogu smatrati genocidom prema odredbi člana VIa Rimskog statuta u kombinaciji sa obrazloženjem da se takvo ponašanje mora dogoditi u kontekstu obrasca sličnih postupaka usmerenih protiv te grupe ili da je to ponašanje samo po sebi moglo prouzrokovati takvo uništenje.

U širem smislu, od presudnog značaja za prevenciju budućih genocida je da se pojam genocida kao zločina nad zločinima ne sme razvodniti.

pročitajte još

Ako bi se taj termin tako olako koristio, kao u slučaju događaja u Srebrenici tokom jula 1995. godine, na kraju bi postao besmislen. Ako se takvo pravno razumevanje ostvari u budućnosti, navodi o genocidu postali bi redovni saputnici svake vojske i zajednički za sve sukobe i, što je najvažnije, nosili bi sa sobom male posledice.

Istovremeno, oružani sukobi nisu organizovani sportovi za gledaoce sa jasnim pobednicima i gubitnicima. To su složeni događaji sa trajnim psihološkim implikacijama za sve preživele. Više je nego jasno da je stanovništo ove regije, kao i cele Bosne i Hercegovine, bez obzira na svoju pripadnost, doživelo veliku tragediju i novu traumu koja se često nadovezuje na traume iz prethodnih ratova.

Posledice ratnih strahota su prisutne kod pripadnika svih strana u sukobu. Neophodno je iznalaziti načine da se te traume adekvatno tretiraju, a društvu vraća uzajamno poverenje i buduće pomirenje između ostalog i kroz
primenu restorativne pravde.

Osnovni cilj restorativne pravde je pomirenje – veliko odstupanje od osvetničkog, kaznenog, retributivnog i stigmatizujućeg fokusa adversarijalnog modela pravde. Model američkih starosedelaca predstavljao je istorijsku perspektivu, dok južnoafrički i kanadski procesi pomirenja predstavljaju savremene primere.

Tanjug/AP Photo/Darko Bandic

U suštini, restorativni proces pomirenja podrazumeva preispitivanje rata u Bosni i Hercegovini (1991-1995), kao i svih ratova na Balkanu (1991-2002), i trebalo bi da uključuje nezavisnu akademsku/pravnu analizu zasnovanu na kliničkom modelu ABV, u kojoj „A” označava ispitivanje prethodnih (sličnih) slučajeva ili suprotstavljenih varijabli koje dovode do „B”, određenog ponašanja (poslednji ratovi na Balkanu) i „V“, nastale posledice usled „B“ – Dejtonski mirovni sporazum; MKSJ; i MSP/MKS.

U tom cilju, fokus mora biti na samim „delima za koja se optuženi tereti“, a ne na pojedinačnim optužnicama sa inherentnom pristrasnošću koja se povezuje sa selektivnim presuđivanjem tužilaštva. Krajnji cilj modela „restorativne socijalne pravde“ jeste sagledavanje događaja koji se smatraju kriminalnim, da proceni sudske postupke koji su bitni za sprovođenje pravde (proceduralne naspram distributivne) i izloži redosled događaja koji su se odvili (ABV model), tako da se može utvrditi činjenično stanje – koje se zatim može širiti bez
političkih, rasnih ili verskih pristrasnosti.

pročitajte još

Geopolitičke, rasne/etničke i/ili verske pristrasnosti znatno se mogu umanjiti usredsređivanjem na događaje za koje se može podići optužnica, a ne samo na pojedinačne optuženike. Ovo nudi bolju procenu pravne etike, koja je izostala tokom mnogih adversarijalnih postupaka. Štaviše, ishod postupka restorativne socijalne pravde nije ponovno optuživanje ili oslobađanje od odgovornosti, već
predstavljanje svih relevantnih činjenica, uključujući i zajedničke strahote rata, posebno građanskih ratova.

U skladu s njim istraga treba da se proširi na spoljne (posredničke) sile kojima je sukob smišljeno pogodovao tako što su često direktno ili indirektno pogoršavali faktore koji su produžavali trajanje sukoba. Iznad svega, svi održivi napori za obnavljanje socijalne pravde moraju da uključuju sve države koje su činile bivšu Jugoslaviju.

Izveštaj koji se ovde podnosi rezultat je marljivog i intenzivnog rada nezavisne
komisije, u trajanju od otprilike godine i po, a čiji članovi su bili objektivni eksperti, predstavnici sedam zemalja, koji su žarko želeli da dođu do istorijskih činjenica i čisto istorijske istine. Niko od članova Komisije nije imao predrasude ni prema jednoj od strana iz konflikta, niti je ijedan imao neke konkretne ideje u vezi sa prirodom i pozadinom konflikta.

Nalazi predstavljeni u Izveštaju ojačali su mišljenje Komisije da je bilo njeno pravo i dužnost da ponovo istraži pitanja sa različitih aspekata i da je naučni pristup Komisije doprineo boljem razumevanju događaja, istorijskog i političkog konteksta i jačine dokaza predočenih sudovima.

Do sada je bilo široko prihvaćeno tumačenje da ubistvo 8.000 muslimanskih muškaraca nalikuje genocidnim zločinima koje su počinili nacisti, sistematski odvajavši Jevreje i druge manjine od ostatka stanovništva, da bi ih potom ubili.

Tanjug/AP Photo/Darko Bandic

Nalazi Komisije pokazuju da se zločin takve prirode nije dogodio. Štaviše, Komisija je utvrdila da su muslimanske snage 28. divizije Armije Republike BiH unutar Srebrenice formirale vojnu kolonu sa više od 12.000 pripadnika vojske koja se probila kroz formacije srpske vojske i krenula prema muslimanskoj teritoriji.

Napadi na ovu kolonu, koji su prouzrokovali smrt približno od četiri do pet hiljada pripadnika 28. divizije Armije Republike BiH, mogu se smatrati legitimnim vojnim akcijama. Međutim, pogubljenje 2.500-3.000 vojnih zatvorenika, uključujući nekoliko stotina muških civila iz baze Potočari, pored nekoliko stotina razmenjenih vojnika, predstavlja ratni zločin.

pročitajte još

Komisija ne sumnja u zločinačku prirodu ovih ubistava.

Međutim, ne može se utvrditi da su ta ubistva počinjena sa bilo kojom drugom namerom, osim da se eliminiše vojna pretnja u periodu nakon vojnog napada hrvatskih i muslimanskih snaga na srpsku teritoriju (operacija „Oluja“). Što se tiče postojanja posebne namere da se uništi zaštićena grupa, nalazi MKSJ-a nisu konačni.

Komisija nije uspela da identifikuje niti jedan slučaj u kojem su sudije MKSJ-a raspravljale o bilo kojem drugom motivu za ubistvo, osim o genocidu. Veća MKSJ-a nisu nijednom raspravljala o činjenici da su Srbi pretrpeli genocid koji su počinili Hrvati uz pomoć Muslimana tokom Drugog svetskog rata i da su Srbi u više od 150 naselja u i oko srebreničke regije pretrpeli brutalne napade i etničko čišćenje od strane muslimanskih snaga u 1992. i 1993, pa čak i
1995. godini.

Protumačila je masakre u srebreničkoj regiji kao otvorenu poruku poslatu
svim Muslimanima u Bosni da ih čeka ista sudbina. Komisija je pokazala da nema dokaza o takvoj nameri.

Imajući u vidu raznolikost različitih konteksta, postalo je jasno da se ne može dati tačan broj različitih načina smrti; stoga smo pokušali da damo što tačnije procene. Komisija smatra da se, u skladu sa svim činjenicama iz njenog istraživanja, pojam „genocid“ ne može koristiti za opisivanje tih tragičnih događaja.

Komisija je svesna da su ranije komisije došle do drugačijih zaključaka, međutim, samo su činjenice bile te koje su diktirale rezultate izveštaja koji se ovde podnosi, te se iz tog razloga može konstatovati da svi članovi konačne rezultate smatraju čvrstim, objektivnim, tačnim sa istorijskog aspekta, te preciznom analizom.

Komisija je uložila sve napore i energiju kako bi došla do istorijskih činjenica.
Članovi Komisije intenzivno su radili na istraživanju tragičnih događaja i njihovoj autentičnoj analizi.. Komisija se sastojala od različitih eksperata iz više zemalja koji su predstavljali razne kulture i mentalitete.

Tanjug/AP Photo/Darko Bandic

Prirodno je, iz tog razloga, da su tokom njenog rada članovi imali neke rasprave i dileme. Ipak, Izveštaj su takvog kakav jeste potpisali svi njeni članovi, koji se u potpunosti slažu sa njegovm finalnim zaključcima. Izveštaj predstavlja cilj članova Komisije da razotkriju činjenice iza konflikta u Srebrenici i sklone paravan koji je sakrivao neke od istorijskih detalja u vezi sa tim istim konfliktom.

Izveštaj je jedan pristojan i autentičan dokument bez predrasuda u njemu.
Završni izveštaj Komisije trebalo bi da pomogne u suočavanju s prošlosti, da dovede do jačanja poverenja i tolerancije među narodima Bosne i Hercegovine i olakša konačno pomirenje i suživot svih sadašnjih i budućih generacija.

pročitajte još

Komisija nije imala cilj da marginalizuje ili umanji patnju bilo kojeg naroda; upravo suprotno, njeni članovi izrazili su svoje najdublje poštovanje i saosećanje sa svim žrtvama iz svih kulturnih i etničkih grupa koje su tragično izgubile život u razaranjima tokom građanskog rata u Bosni i Hercegovini.

Komisija je nastojala da do istine dođe objektivnim ispitivanjem činjenica u vezi
sa događajima iz oružanog sukoba na ovom području i primenom neselektivnog postupka restorativne pravde, verujući da se samo na taj način može patnja ljudi smestiti u kontekst i na kraju dovesti do pomirenja i dijaloga.

Komisija se nada da će nakon ovog izveštaja biti preduzeti konkretni koraci ka suočavanju sa prošlošću, kako strana u sukobu, tako i predstavnika međunarodne zajednice, međunarodnih organizacija i udruženja žrtava rata. Jedan od takvih koraka mogao bi biti odavanje počasti žrtvama svih strana na mestima njihovih stradanja od strane predstavnika svih gore navedenih.

Istinsko i nediskriminatorno odavanje počasti svim nevinim žrtvama korak je koji može doprineti zajedničkom suočavanju sa prošlošću i boljem razumevanju univerzalne istine o dostojanstvu i vrednosti svakog ljudskog života. Komisija dalje preporučuje pokretanje otvorenog dijaloga između žrtava svih zaraćenih strana, pa čak i počinilaca, gde je to moguće, u srebreničkoj regiji i celoj Bosni i Hercegovini.

pročitajte još

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike