Rušimo stereotipe: Fascinantna istorija i skriveni svet japanskih gejši je mnogo drugačiji nego što se misli
30.10.2025 | 20:13
O njima se malo zna
U svetu koji često sve pojednostavljuje do stereotipa, malo je simbola toliko pogrešno shvaćenih kao što su to gejše. Ove žene, čuvarke starih japanskih tradicija, već vekovima predstavljaju spoj umetnosti, elegancije i duhovne discipline. Nekada ih je bilo više od 80.000, a danas ih je svega oko hiljadu, rasutih po malobrojnim hanamačijima (četvrtima gejši) u Kjotu i Tokiju.
Njihov život, od najranijih dana obuke do trenutka kada postanu prave umetnice društvenog i estetskog savršenstva, obavijen je slojevima rituala, discipline i tajnovitosti. Iako ih mnogi na Zapadu doživljavaju kroz prizmu romantizovanih predstava i pogrešnih tumačenja, gejše nisu bile obične zabavljačice – one su oličenje umetnosti življenja, lepote i suptilne moći žene u svetu koji je bio strog, hijerarhijski i duboko tradicionalan.
Koreni tradicije: Kako su nastale prve gejše?
Tradicija gejši razvila se iz umetnosti taikamochi ili hokana — zabavljača na dvoru, svojevrsnih dvorskih luda koje su kroz humor i pesmu zabavljale plemstvo. Ono što mnogi ne znaju jeste da su prve gejše zapravo bili muškarci, da bi tek kasnije žene preuzele njihovu ulogu i postale poznate kao “onna geisha”, što znači “žena umetnik”.
Tokom 18. i 19. veka, kako su se društvene prilike menjale, gejše su postale središte kulturnog života. One su bile oličenje umetnosti, sofisticiranosti i lepote. Njihov posao bio je da kreiraju atmosferu — da umeju da razgovaraju, da zasmeju, da sviraju, da plesom i poezijom očaraju prisutne. Svaka reč, pokret ili osmeh bio je deo pažljivo negovane umetnosti ugađanja, koja se učila godinama.
Život i obuka: Put od devojčice do prave umetnice
Obuka gejši nije bila nimalo laka. Devojčice su tradicionalno započinjale svoj put sa samo šest godina, šest meseci i šest dana, i od tada je njihov život bio potpuno posvećen učenju. Danas se taj put počinje oko 16. godine i traje oko pet godina, ali su principi ostali isti – posvećenost, perfekcionizam i disciplina.
Tokom tog perioda, mlade učenice poznate kao “maiko” prolazile su kroz strogu edukaciju: učile su ples, sviranje instrumenata kao što su šamisen, bubanj i flauta, savladavale umetnost ceremonije čaja, kaligrafiju, slikarstvo, ali i pravila ponašanja i razgovora. Njihova lepota nije bila samo spoljašnja – ona je bila rezultat kulture, znanja i unutrašnje harmonije.
Gejše su se razlikovale od svih drugih žena u japanskom društvu. Dok je većina žena bila zatvorena u okvir doma i porodice, one su imale privilegiju da se obrazuju, druže sa elitom i steknu ličnu slobodu koja je za mnoge bila nedostižna.
Mit o prostituciji: Zabluda i istina o njihovoj ulozi
Jedna od najvećih zabluda o gejšama nastala je dolaskom Zapada u Japan. Stranci su pomešali gejše sa “Yu-u-jyo”, ženama koje su radile u “četvrtima zabave” i pružale seksualne usluge. Ove žene, poznate kao Oiran, bile su visoko obrazovane kurtizane, ali njihova uloga nije bila ista kao gejšina.
Gejše nisu bile prostitutke – one su bile umetnice konverzacije, muzike i emocije. Njihov zadatak nije bio telesno zadovoljstvo, već duhovno i estetsko. One su prodavale iluziju romantike, čar razgovora i toplinu pažnje. Ako je i postojala intimnost između gejše i muškarca, ona je bila stvar lične odluke, a ne deo posla.
Za japansku gospodu tog vremena, druženje sa gejšama bilo je znak prestiža i kulture. Oni su u njima pronalazili utehu, estetiku i duhovno zadovoljstvo – nešto mnogo dublje od površnog poimanja zabave.
Savremene gejše: Čuvarke tradicije u modernom Japanu
Danas, u 21. veku, gejše su retke, ali i dalje postoje. Njihov svet opstaje u mestima poput Kjota, gde se tradicija čuva sa poštovanjem i ponosom. Malobrojne žene koje danas postaju gejše biraju taj put iz ljubavi prema kulturi, umetnosti i disciplini koju taj poziv zahteva.
U vremenu kada svet juri ka modernosti, one su simbol ravnoteže i otpora zaboravu. I dalje sviraju u kućama čaja, održavaju ceremonije i nastupe za odabrane goste, čuvajući duh prošlih vremena. U njihovoj pojavi i dalje postoji nešto gotovo mitsko – spokoj koji podseća da istinska lepota nikada ne vrišti, već šapuće.
BONUS VIDEO: