
Dar ili prokletstvo? Sećaju se svakog trenutka svog života, mogu da premotaju sve kao u filmu (VIDEO)
Njihovo pamćenje je detaljno i trajno

Koliko puta ste poželeli da zaboravite neprijatan razgovor, tužan trenutak ili ružnu uspomenu? Za većinu ljudi, vreme briše tragove i ublažava rane, ali zamislite da nosite svaki trenutak svog života u glavi, bez mogućnosti da išta zaboravite. I da to nije izbor – već vaša svakodnevica.
Ovo nije scenario iz naučnofantastičnog filma, već stvarnost za Rebeku Šerok i Emili Neš, dve žene sa retkim neurološkim stanjem poznatim kao hipertimezija, odnosno izuzetno superiorno autobiografsko pamćenje (HSAM). Njihova svakodnevica podseća na neprekidno premotavanje sopstvenog života, precizno, emocionalno i često bolno.
Mozak kao vremenska mašina: Dan po dan, scena po scena
U intervjuu za emisiju 60 Minutes Australia, Emili je opisala kako funkcioniše njen um: kao savršeno organizovan kalendar. Svaki datum za nju je poput filma koji može da premotava, ubrzava i pauzira u glavi. – Moj mozak je kao kalendar, svaki dan mogu da oživim i doživim iznova, objašnjava Emili.
Profimedia
Ona se čak seća trenutka kada je učila da hoda, uz osećanje koje nosi beba. Pamti smeh roditelja dok je jurcala po kući i povezuje emocije iz prošlosti s istom snagom kao u trenutku kada su se dogodile. Detalji koje većina ljudi nikada nije ni zabeležila u svojoj svesti za nju su živa slika – u boji i sa zvukom.
Kada sećanje postane teret: Ne biraju šta pamte, a ni kako se osećaju
Rebeka Šerok je živela s ovim stanjem čitav život, ali ga je tek 2013. godine, posle dijagnoze, naučila imenovati. Iako na prvi pogled izgleda kao "supermoć", Rebeka upozorava da je hipertimezija često prokletstvo.
– To što pamtim skoro svaki minut svog života deluje korisno, ali zapravo me iscrpljuje emocionalno. Teško je, jer mi se bolna sećanja vraćaju sa istim intenzitetom kao kada su se dogodila, kaže Rebeka.
Najveći izazov je to što mozak ne pravi razliku između sadašnjeg i prošlog bola – kada joj se vrati slika iz detinjstva, njeno telo reaguje kao tada. Iako je odrasla osoba, osećanja su dečija – sirova, nezaštićena i bolna.
Izolacija i neshvatanje: Kada drugi misle da preuveličavate
Rebeka otkriva da ljudi često pogrešno tumače njeno stanje. Misle da ne može da "pusti prošlost", da se namerno zadržava na negativnom.
– Ne razumem drugačije. Za mene je ovakav način sećanja normalan jer drugačije nikad nisam živela, iskreno priznaje. Dodaje i da ne postoji efikasan tretman za HSAM – ona je, praktično, zarobljena u sopstvenom pamćenju. Iako deluje izuzetno, malo ko bi zaista poželeo da sve pamti bez prava na zaborav.
Printscreen/YouTube
Dar ili kazna: Kada mozak ne zna da zaboravi
Ove ispovesti otkrivaju koliko je zapravo važna sposobnost zaboravljanja. I dok je većina ljudi često frustrirana zaboravnošću, priče Emili i Rebeke nas podsećaju na jedan duboko ljudski paradoks – možda je najveći blagoslov to što vreme briše, a svest selektuje.
Sećati se svakog pogleda, svakog straha, svakog razočaranja... može zvučati kao dar, ali kada emocije ne blede, prošlost ne ostaje iza, već se vraća – iznova i iznova.
BONUS VIDEO:
Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi
Komentari