Postao poznat zbog jednog gesta u porodilištu: Šta će najmlađi srpski ginekolog učiniti u ovoj novogodišnjoj noći?
"Biti na mestu gde se rađa novi život u prvim momentima nove godine, za mene je privilegija", kaže doktor Stefan Dugalić za 24sedam
Ponovo ću na klinici provesti novogodišnju noć, jer biti na mestu gde se rađa novi život u prvim momentima nove godine za mene je privilegija - kaže za 24sedam poznati ginekolog, koji je široj javnosti postao poznat po tome što je pre par godina, prvu bebu rođenu u novoj godini dočekao svirajući gitaru.
Stefan Dugalić je specijalista ginekologije i akušerstva, doktor nauka, klinički asistent, master menadžer u zdravstvenom sistemu, i sve je to stigao da obavi, a tek mu je trideseta. Uz to je i umetnička duša, nekad i sanjar. Svestran, a opet svoj.
Javnost je za vas čula pre tri godine, kada ste prvu bebu u novogodišnjoj noći dočekali uz zvuke gitare. Da li ste u Kliničkom centru nastavili tu tradiciju i da li ćete raditi i ove noći?
Hoću, opet ću na klinici provesti novogodišnju noć. Sam sam birao ovaj poziv i to mi nije ni žrtva ni kazna.To je neki vid privilegije, biti na mestu gde se rađa novi život u prvim momentima Nove godine. Trudićemo se i da bude veselo, naravno, u zavisnosti od obima posla. Možda i bude sviranja gitare ako se stigne, da doprinese melenholiji ili da je razbije. Ali o tom potom.
Interesovanje za ginekologiju je u vašem slučaju stvar porodične tradicije, možda i genetike.
Ima verovatno i malo istine u tome. Ne kažu džaba da krv nije voda, zar ne? Odmalena sam bio okružen medicinom, jer je u mojoj porodici medicina bila svakodnevna tema. A opet, prelomna tačka u životu bio je period na petoj godini studija medicine, u takozvanom internatu, kada se nedelju dana provodi na klinici dan-noć. Osećaj doprinosa dolasku novog života na svet neopisiv je osećaj. Dan-danas me drži taj osećaj. Baš to mi daje elan da istom energijom pristupam poslu iz dana u dan.
Usavršavali ste se u inostranstvu, šta je presudilo da sa vratite i nastavite karijeru u Srbiji?
Činjenica je da sam proveo po mesec dana na klinikama u Peruđi i Bonu, i to su iskustva koja ću dugo pamtiti. Nagovarali su me svojevremeno da tamo nastavim karijeru, da specijaliziram na njihovim klinikama, jer sam se, po njihovim kriterijuma, dobro uklopio u kolektiv i dobro pokazao u radu. Ali koliko god voleo svoj posao, ipak mislim da čovek mora postaviti sebi prioritete i prave vrednosti u životu. To znači da mi je porodica prioritet. Prioritet mi je i moja zemlja. Volim Srbiju. Ovde sam rođen i odrastao. Želim da doprinesem svom gradu i svojoj zemlji. Najlakše je otići. Treba uzvratiti prethodnim i pomoći budućim generacijama, treba dati sve od sebe da znanjem, a s vremenom i iskustvom, njima pomognemo. Zato sam ostao.
Vi ste najmlađi specijalista ginekologije i akušerstva u Srbiji, ali i u regionu. Koliko truda, rada, ali i odricanja je bilo potrebno da biste stigli do sadašnje pozicije?
Uvek sam se vodio Balaševićevim stihovima: ,,Zavist valja i zaslužiti". Samo članovi moje porodice i ja znamo koliko je tu bilo neprospavanih noći, žrtvovanja, borbe sa samim sobom, nekad i zanemarivanja bliskih osoba zarad postizanja cilja. Medicina jednostavno zahteva celog čoveka ako želite njome kvalitetno da se bavite. Životna filozofija moje bake Ane je rad, red i disciplina, takoreći spartanski režim, ili, kako ja to jednostavno kažem, ,,300", po Leonidi i njegovim Spartancima u bici kod Termopila. A opet, mislim da se specijalista postaje tek kad si načisto sa sobom, kada stojiš iza onog što radiš, kad si svoj na svome i veruješ sebi. I moram priznati da je to lep osećaj. One najvrednije nagrade ne mogu se opipati, a kamoli okačiti na zid. Trudim da svakog dana dajem svoju maksimum na poslu.
Pacijentkinje vole da kažu da ste vrhunski doktor, jedan od najljubaznijih. Kakav pristup negujete prema njima?
Dok sam završavao master, jedan od profesora sa FON-a mi je rekao: ,,Veliki ljudi su mali izbliza - dostupni za komunikaciju." Meni se tad veoma svidela ta rečenica i trudim se da je primenjujem kao životni moto. U mojoj porodici su me vaspitali tako da sa podjednakim poštovanjem gledam i spremačicu i direktora, jer svi smo mi ljudi. Ali ono na osnovu čega cenim ljude je karakter. Sa pacijentima se uvek trudim da budem strpljiv. Postavim sebe u njihovu poziciju i posvećujem im pažnje onoliko koliko bih voleo da neki doktor posveti meni. Trudim se da ih opustim osmehom, možda i nekom šalom. Nisu doktori bogovi, niti na njih treba gledati tako. Dovoljno je da se međusobno poštujemo i sve dođe na svoje.
Šta vam najteže pada u radu s pacijentima?
Skoro su me neki prijatelji pitali šta je najgora stvar u mom poslu. Kako ima lepih, tako ima i ružnih situacija. U radu mi najteže pada kad pacijentima ne mogu da pomognem, što je verovatno slučaj kod svih mojih kolega.
Gde vidite sebe za deset godina?
Život je pun izazova. Nadam se da ću biti i dalje u Beogradu, zdrav, srećan, s porodicom, radeći posao koji volim i dajući uvek sve od sebe da budem što bolji da bih pomogao drugima. Mislimo pozitivno i nadajmo se dobrom.
Bonus video:
Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.
Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi
Komentari