Tamara Aleksić za 24sedam: Živim svoj život, a ne svoj imidž

06.10.2020

18:04 >> 11:12

0

Autor: Dejan Ćirić

Ako je Šotra imao poverenja u mene, ko sam ja da ne verujem njegovom sudu?”, kaže glumica koja u seriji Kralj” igra kraljicu Mariju Karađorđević

Tamara Aleksić za 24sedam: Živim svoj život, a ne svoj imidž
Copyright Promo/Goran Đukanović

Serija „Santa Maria della Salute“ je, pre nekoliko godina, u punom sjaju otkrila talenat, ime i lepotu Tamare Aleksić, koju je odlično odigrana uloga Lenke Dunđerski svrstala među najtalentovanije glumice mlađe generacije, prikazujući njenu autentičnost i netipičnost, zbog kojih nije postala jedna od mnogih. Danas, ponovo kao Šotrina inspiracija, Tamara prihvata izazov još jedne velike uloge u svojoj karijeri, kraljice Marije Karađorđević, u seriji „Kralj“ od koje se mnogo očekuje.

U razgovoru za „24sedam“, ova mlada žena, koja ume da odigra „damin gambit“, otkriva zanimljive impresije o ovoj ulozi, ali i mnogo toga o sebi i svojoj stvarnosti, što, možda, najbolje ilustruje mišljenjem da treba živeti svoj život, a ne svoj imidž.

Na šahovskoj tabli istorije, koji potez kraljice Marije Karađorđević je na vas ostavio najveći utisak? 

Svi! Njen humanitarni i dobrotvorni rad, način na koji se ophodila prema drugima i prema svojoj porodici, kako je hodala, kako je vozila, koliko je jezika govorila, kako se rukovala, kako je strepela za Aleksandrov život, kako je reagovala kada je čula da su ga ubili, kako se trudila da, uprkos svemu, bude dostojanstvena, jer je znala da je uzor i da zbog toga ne sme da pokaže slabost. Kako je, kad su prebegli u Englesku, nastavila da živi za svoju decu, slala pomoć preko Komiteta Crvenog krsta u Jugoslaviju, pod lažnim imenom Marija K. Đorđević. Kako je prodala sav nakit da bi preživeli ta teška vremena, osim burme i prstena sa grbom Jugoslavije i Rumunije. Kako je dovoljno da samo čitate o njoj i već želite da budete makar malo bolji čovek.

Ko je bila Marija? Kako ste je doživeli, osećali i igrali kao običnu ženu, a kako kao važnu istorijsku ličnost?

Trudila sam se da pokažem samo delić onoga što je bila, što nam je bilo neophodno za priču koju pričamo. Dosta smo istraživali. Šotra je tačno znao šta želi i dao nam je gomilu obavezne literature, a onda smo mi nastavili da “kopamo”. Produkcija “Vision Team” nam je omogućila da gledamo dokumentarne snimke, da idemo na časove rumunskog i francuskog, meni časove vožnje, jer nikada pre nisam sela za volan, očaravajuću lektorku i moju dragu profesorku za specifične nijanse gradacije iz lošeg srpskog, koji Marija tek uči, do naučenog, više godina korišćenog. To mi je, možda, bilo najteže. Ona je rođena u Nemačkoj, školovala se u Engleskoj, sa mužem je govorila francuski, a rumunska je princeza. Taj miks svega i svačega dozirati da ne bude preteran bio je veliki izazov. Za ulogu sam se ofarbala u smeđe i ugojila sedam kilograma, i to je već dovoljan dokaz da osećate ljude koje tumačite i njihovu priču. Moram da priznam i da mi je mnogo značilo što je moj kum i višegodišnji prijatelj Ljuba Bulajić igrao Aleksandra, jer je njihov odnos u ovoj seriji bio najvažnija crta Marije Karađorđević.

Promo/Goran Đukanović

Šta ste prepoznali kao suštinu ljubavi i zajedničkog života Marije i Aleksandra, a jeste važna odlika njihovog odnosa?

Marijin majčinski instinkt. Ne samo prema njihovoj deci, narodu, ljudima kojima je pomagala, dodeljivala novac, za koje je otvarala domove, pravila humanitarne akcije, za ranjenike koje je lečila za vreme prvog rata u Rumuniji, već i prema svom suprugu. Osetila je da mu je neophodno da neko vodi računa o njemu, jer je rano izgubio majku, i posvetila se tome da joj glavni zadatak bude da ga čuva. Mislim da je zato u njihovoj ljubavi bilo više poštovanja nego strasti. To je samo jedna, ali možda najjača linija njihovog odnosa, ona za koju se Zdravko Šotra odlučio da ispriča u seriji.

Život kraljevskog para je u velikoj meri bio tragičan. Na mnogim portretima kraljice Marije vidimo odraz tuge na licu. Šta vam je pomoglo da takav izraz pronađete u sebi?

Potreba da volimo druge i da ih razumemo.

Promo/Goran Đukanović

Uprkos iskustvu sa ulogom Lenke Dunđerski, da li ste, možda, sumnjali u svoju glumačku zrelost za tako kompleksan lik u ovom projektu? 

Ako je Šotra imao toliko poverenja u mene, ko sam ja da nemam poverenja u njegov sud?! Ipak je to Zdravko Šotra.

Vidljiva je i u ovoj ulozi ta arhaičnost u vašoj glumi, tajnovitost, blagost i sofisticiranost koju ste imali i kod Lenke. Da li vas samo Šotra tako doživljava, ili to jesu odlike vaše ličnosti? 

Sigurno je da to postoji negde u meni, iako ja sebe tako ne percipiram, ali evidentno je da likovi koje mi on dodeljuje to mogu da „izvuku” iz mene.

Koje su najvažnije indikacije koje vam je davao na snimanju? 

„Daj mi tu Džon Vejn glumu!” U prevodu, nemoj da preglumljuješ, ne podcrtavaj situaciju glumom, samo mi daj emociju.

Izvanrednu glumačku ekipu ćemo gledati u ovom projektu. Ko je, od kolega, na vas ostavio najupečatljiviji utisak?

Ekipu je činilo 260 glumaca, uz masu statista, produkciju i ljude iza kamere, bez kojih bi sve bilo nemoguće. Od Šotre, Vese Krčmara, tri Jovane, Tute, Neđe, Milana, Vlade, Ace, Kaće, Darka, Ruže, Mire, Vide, Ivanke, keteringa, vozača, sektora šminke, kostima, kamere, tona, rasvete, rekvizite, scenografije, montaže, specijalnih efekata… Teško je izdvojiti. Od glumaca, najviše scena sam imala sa Ljubom, koji je neizmerno divan čovek i glumac, sa Mikijem Krstovićem, sa kojim imam veliku sreću da igram u predstavi “Nana” u Madlenijanumu, zen majstorom Nenadom Hadži Maričićem, milom Nadom Macanković sa kojom sam igrala u BDP-u, i Petrom Strugarom koji je jedan neopisivo sjajan čovek i drugarčina. Sretala sam se i divno razgovarala sa Srđanom Timarovim, Vajom Dujović, Danom Maksimović, Tomom Trifunovićem, Vojom Brajovićem… Ali ako bih morala da izdvojim jednu osobu, to bi bio Vlasta Velisavljević. Imam tu radost, čast i privilegiju da zajedno igramo u jednoj predstavi, i svaki susret sa njim je čista čarolija. Instant kurs dobrote i duhovitosti.

Promo/Goran Đukanović

Iako su vas epohe proslavile kao glumicu, čini se da sadašnjost živite na svoj način i da je ispunjavate sadržajima koji vas čine potpunom. Kakvim nitima tkate sopstvenu sreću?  

Raznolikim. Radoznalošću, porodicom, prijateljima koji su postali članovi porodice, životinjama, inspiracijama, poslom, trenutnim radostima i tugama, razmišljanjima, izlascima, knjigama, muzikom, stripovima, filmovima, učenjem nečeg novog, konstantnim upoznavanjem sebe i sveta oko sebe. Možda postoji neki drugi način, tuđi, koji je praktičniji, ali ovaj moj mi sasvim odgovara. Čak i kada žulja.

Osoba ste koja ima stav i glasno izražava mišljenje po pitanju mnogih dešavanja u društvu i umetnosti. Koliko je doslednost skupa, a lična sloboda, ipak, nepotkupljiva?  

Verujem da je to kao gluma. Imaš okvir unutar kog možeš da slikaš. Recimo da je taj okvir priča koju pričaš, faktografija, lik, ili u životu – pravila igre, moralna načela i zakoni. Sloboda duha je tako veliko platno da zaista možeš da naslikaš šta god poželiš i, što se kaže, šta tvoja duša ište. Moja ište da izgovaram naglas, ili virtuelno, stvari o kojima mislim i kojima se bavim, a koje su filtrirane kroz moj racio i emotivnost.

Nikada od sebe i svoje karijere niste pravili famu. Jednostavnost je, čini se, vaša vrlina, iskrenost i otvorenost takođe. Šta je ono samo vaše, što čuvate iza osmeha? 

Neizmerno hvala na lepim rečima. Na mene je ostavila jak utisak jedna indijska izreka koja glasi: „Kada vidiš čoveka na ulici bez osmeha, tvoj zadatak je da mu podariš svoj.” Verujem da je zadatak svakog čoveka da vodi računa o sebi, i da to nije ništa loše, naprotiv, ali da usput može da tretira druge ljude s pristojnošću, ljubaznošću i dobrotom. Ništa ne košta, a mnogo vredi. Živimo u vremenu kada je mnogo toga postalo sramota. Tražiti pomoć, na primer, pa se mnogi ljudi zatvaraju u sebe. Ne žele da razgovaraju, nemaju razumevanja za druge, a ni za sebe. Smatraju da su samo njihovi problem bitni, ili, zbog upućenosti u svet oko sebe, umanjuju dubinu svojih problema. Mislim da baš zbog toga, koliko je u našoj moći, treba biti ljubazan, ali ne ići preko svojih mogućnosti, stavova i verovanja. A šta se krije iza osmeha? Moja privatnost.

Promo/Zoran Škrbić

U koje zamke života i glume ste do sada upali i šta ste iz njih naučili?

Budi ono što jesi, što razmišljaš, osećaš, čemu se nadaš i čemu težiš.

Da li ste nekada u životu morali da odigrate “damin gambit”, i šta vam je to iskustvo donelo? 

Sviđa mi se kako ste to formulisali. Priznajem da sam se trudila da pešak koga bih žrtvovala bude moj ego. Nekada sam uspevala u tome, a nekada ne.

Uspevate li da živite kao sav normalan svet i šta to, u vašem slučaju, danas znači?

Živeti svoj život, a ne svoj imidž. Mislim da je to normalno, ili, ipak, danas – nenormalno?!

Pozorišta otvaraju svoja vrata posle višemesečne pauze. Šta je izvesno na tom polju, i da li nas, osim “Kralja”, još nešto očekuje na ekranu?  

Imala sam sreću i radost da sam, pored rada na “Kralju”, igrala manju ulogu u trećoj sezoni serije “Predstraža” (“The Outpost”). To je bilo božanstveno iskustvo, jer sam paralelno igrala jednu dostojanstvenu, mudru i staloženu kraljicu, punu podrške, i paorku – ratnicu, u epskoj fantastici, sa divnom ekipom koju su činili Srbi, Englezi, Amerikanci i Australijanci. S početkom pozorišne sezone, ponovo igram svoje predstave, ali mi je najuzbudljivija obnova meni jako drage predstave “Veliki Getsbi”, u Madlenijanumu.

 

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike