Sećanje Vlaste Velisavljevića na Radu Savićević: I u kafani i na pozornici bila je istinita i prava
24.03.2021 | 08:41 >> 08:53
Ona je bila zvezda u pravom smislu te reči iako se nikada nije tako ponašala.
Još jedan velikan srpskog glumišta napustio nas je danas. Vlasta Velisavljević preminuo je u 94. godini života. Bard koji je za sobom ostavio neizbrisiv trag ostaće upamćen kao jedan od najvećih srpskih glumaca svih vremena. Takva je bila i njegova koleginica Rada Savićević, rođena iste godine kao i Vlasta, koji je u knjizi „Radmila Savićević – Prva i poslednja“, objavljenoj 2016. godine, izneo svoja prelepa sećanja na omiljenu glumicu srpskog naroda, koja vam prenosimo u celosti.
– Osim toga što je bila divna glumica, bila je samo glumica i sasvim dovoljna kao takva. Nije morala da se bavi ničim drugim osim svojim poslom, nikakvim sporednim stvarima, kao što je na primer politika ili članstvo u nekom udruženju u struci. Ona je bila zvezda u pravom smislu te reči iako se nikada nije tako ponašala. Apsolutno je smatram glumicom u rangu Žanke Stokić koja je zaslužila da ima svog pisca. Siniša Pavić je pisao za nju kao što je Nušić pisao za Žanku, a to je zaista velika stvar.
Ono najbolje i najlepše što je stvorila bilo je vezano za pozorište. To ne umanjuje njen značaj na ekranu, ali pozorište je bilo njen pravi milje u kome se potpuno iskazala. I šteta je što teatar nema tu masovnost kao televizija, jer sam siguran da su mnogi ostali uskraćeni za to da vide i upamte njene odlične uloge u pozorištu. Sećam se kad je Nikola Simić režirao „Sumnjivo lice“ u Jugoslovenskom dramskom i pozvao Radu da igra. Toliko sam se obradovao da sam mu rekao: „Bože, Nikola, ona treba da ostane ovde. Ona pripada ovom nivou. Ovoj kući.“ Bila je izuzetno vredna i čudi me da više ništa nije igrala u tom pozorištu. Ali, to sigurno nije bilo do nje.
Pamtim i kada je igrala u „Uježu“ u izuzetno interesantnoj režiji Ace Ognjanovića. To je bilo veličanstveno. Lepše i bolje igranog Nušića više nisam video. Ceo taj ženski korpus je bio izvanredan u podeli, a ona je briljirala kao predsednica udruženja, i to je moja najdraža uloga Rade Savićević. Nikada neću zaboraviti kad je u jednom trenutku, umesto replike: „Pa dobro, drage moje gospođe, šta ćemo sada da radimo?“, budući da je sa juga, rekla: „Pa šo će radimo, gospođe moje?“ To mi je bilo toliko spontano i šarmantno da se i dan-danas često setim te njene rečenice, i kad god treba nešto tako da se pita, ja kažem: „Šo će radimo?“ Eto koliko je ona bila istinita. U svemu! A to je najvažnije.
Pročitajte još
Nažalost, nisam imao prilike da sa njom mnogo radim, ali znam da je bila dragocen partner. Uvek je sve poklanjala partneru i sa njom nije bilo teško igrati, jer se to prenosilo na vas. Zato su mnogi upravo pored Rade izrastali u glumce. Bila je rudimentarna, slojevita, istinita, jednostavna i prava, i kao glumica i kao žena. I u kafani i na pozornici. Svugde! Imala je prirodni, nepatvoreni talenat. Mislim da bi sve glumačke škole bile mnogo bogatije sa njom nego ona sa njima, jer je stvarno bila čudo od glumice.