Bol i tuga „princa tame“ imaju zvuk

23.09.2020

18:23 >> 11:26

0

Život Nikolasa Edvarda Kejva, rođenog u Australiji na današnji dan 1957. godine, bio je turbulentan, a on je, i u najtežim trenucima, svoje emocije pretapao

Bol i tuga „princa tame“ imaju zvuk
Copyright Foto 24 sedam/Goran Sivački

Želim da pišem pesme koje imaju istu vrstu tuge kao kad uhvatite nečiji mali prst i slomite ga na tri mesta… Baš takvu muziku je oduvek i stvarao…

Život Nikolasa Edvarda Kejva, rođenog u Australiji na današnji dan 1957. godine, odmalena je bio pod velom tuge.

Kada je imao 19 godina, saznao je za smrt svoga oca, a vest mu je saopštila majka, koja je u tom trenutku plaćala kauciju da bi Nik izašao iz zatvora.
Kejv je o tom događaju kasnije govorio da je u njegovoj glavi složio sve reči u celine, koje su se se kasnije prenosile i na tekstove koje je pisao.

– Kada pogledam unazad, vidim da se ceo moj umetnički život vrti oko pokušaja da artikulišem gotovo opipljivu bol nastalu kad je on otišao. U mom svetu je stvorena ogromna rupa koju sam mogao da ispunim jedino umetnošću. To je dar koji mi je dao otac, kao da je znao da mora da me pripremi za svoj odlazak. Počeo sam da pišem i imao sam osećaj da mi to pruža direktni kontakt s maštom, nadahnućem, na kraju i s Bogom – objasnio je jednom.

Za muziku se zainteresovao još kao osnovac, da bi, nešto kasnije, zbog nje i napustio studije slikarstva.
U to vreme, počeo je da konzumira heroin, a bio je u vezi sa pevačicom Anitom Lejn, s kojom je radio na pesmi “Death Is Not The End”, kao i na “From Her To Eternity”. Sam Kejv često ju je nazivao svojom muzom.
Sredinom osamdesetih su se razišli, a on potom u Brazilu upoznaje Vivijan Karneiro, koja mu je 1991. rodila sina.
Karijeru počinje sa bendom „The Boys Next Door“ 1973. godine, i otprilike u to vreme sve dublje upada u heroinsku zavisnost.

– Svi mi čujemo glasove u glavi, samo što su moji bili izuzetno bučni. Mogao sam ih utišati jedino heroinom – priznao je Nik svojevremeno.

Bend 1980. godine menja ime u „The Birthday party“ i Kejv s njim odlazi u London, a kasnije u Berlin.
Proslavili su se agresivnim nastupima i performansima o kojima su kritičari pisali da ni Alfred Hičkok nije toliko strašan kao Kejv i njegovo pevanje: „Kejv ne peva, on izvlači glas iz najtamnijih dubina u čoveku.“
On je kasnije o tome govorio: „Mi nismo želeli da šokiramo ljude. Mi smo želeli da izađemo, da zaista zlostavljamo ljude, da ih napadamo i povredimo. I mislim da se naš integritet i sastoji u tome, čim smo došli do tačke gde ljudi sami dolaze da im se sve to desi.“

Foto 24 sedam/Goran Sivački

Bend se usled razmirica raspao 1983. godine, i oformljen je novi pod nazivom „Nick Cave and The Bad Seeds“ u Berlinu.
U to vreme im se priključuje i gitarista Bliksa Bargeld.
Bliksa je pevao uz Kejva u pesmi „The Weeping Song“, a upoznali su se za šankom berlinskog bara, gde su se, kako su tvrdili, prepoznali.
Bend se okreće malo „mekšoj“ lirici, pa i pesme postaju manje agresivne i eksplicitne.
Posle dvadeset godina, Bliksa napušta bend iz nepoznatih razloga, a Nik u jednom intervjuu priznaje da mu nedostaje, ne samo njegovo prisustvo, već i njegov doprinos.
Godine 1987. godine, Vim Venders, slavni režiser kultnog filma „Nebo nad Berlinom“, odlučuje da stavi dve pesme Kejvovog benda u film, kao i nastup sa koncerta u Berlinu.

Devedesetih svoju muziku boji gotovo romantičnim emocijama

Godine 1997, na albumu„The Boatman’s Call”, dobar deo pesama inspirisan je njegovom vezom sa Pi Džej Harvi, s kojom je snimio i duet „Henry Lee”.

Uskoro upoznaje i svoju sadašnju suprugu, britansku manekenku Suzi Bik, sa kojom dobija blizance. Tada, nakon gotovo 20 godina zavisnosti od heroina i alkohola, konačno odlazi na rehabilitaciju, posle koje objavljuje album „No More Shall We Part”.
Posle velike turneje 2005. godine, Kejv samostalno počinje da komponuje muziku, a zvuk, prema stavu kritičara, postaje siroviji.
Sa delom benda snima nove materijale i pojavljuju se u novoj postavi kao Grinderman. Istoimeni album izašao je 2007. godine,  a publika ga ocenjuje kao najsličniji Kejvovim počecima u bendu „The Birthday Party“.

„One More Time With Feeling

Velika tragedija, koja se desila 2015. godine, kada je Kejvov sin Artur (15) skočio sa litice, dovela je do toga da na neko vreme zanemi.
Na iznenađenje mnogih, samo nekoliko meseci nakon nesreće odlučuje da najteže momente svog života proživi kroz umetnost, te nagovara reditelja Endrua Dominika da snime dokumenterni film „One More Time With Feeling“.
Reditelj ceo proces danas opisuje kao „užasavajuć“.
Bez obzira na sve, “One More Time With Feeling” je, prema oceni mnogih, jedan od najdirljivijih i najviše hvaljenih dokumentraca poslednjih godina.

Foto 24 sedam/Goran Sivački

“Meditacija o smrti i kolektivnoj tuzi”

Osim ogromnog muzičkog opusa, Kejv je tokom svoje karijere pisao i scenario, producirao, glumio i izdao sanudtrek za film “Ponuda”, sarađivao na scenariju za film “Ghosts… Of The Civil Dead”, a napisao je knjige “I magarac ugleda anđela” i “Smrt Zeke Munroa”, te zbirku poezije “King Ink”. Poslednjh godina, njihova pesma „Red right hand“ postala je zaštitni znak serije „Peaky Blinders“.
Sedamnaesti album “Ghosteen”, objavljen 4. oktobra na digitalnim platformama, stvorio je potrebu za ponovnom turnejom ovog neumornog umetnika, a proglašen je i za najmoćniji album benda u dosadašnjem radu. Kako je opisano na zvaničnom sajtu, album govori o „beskrajnom davanju, kompleksnoj meditaciji o smrti i kolektivnoj tuzi“.
Ljubitelji Nika Kejva i njegovog benda imaće priliku da ga čuju 15. maja 2021, a u julu je priredio posebno onlajn iskustvo – koncert “Idiot Prayer”. Govoreći o njemu, tada je rekao:
– Svet je pao u jezivu, samoreflektujuću tišinu. Upravo unutar te tišine počeo sam da razmišljam ne samo o audio-snimanju pesama, već i o video-snimanju, a „Idiot Prayer“ je molitva u praznini.

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike