Amira Medunjanin ekskluzivno za 24sedam: Zašto sam zbog muzike ostavila sve

02.10.2020

19:46 >> 20:20

0

Autor: Dejan Ćirić

Umetnica otkriva zbog čega sevdalinke, kao i pesme Silvane Armenulić i Tome Zdravkovića, u njoj bude tugu, ali i radost

Amira Medunjanin ekskluzivno za 24sedam: Zašto sam zbog muzike ostavila sve
Promo/Neja Markičević

Životna priča Amire Medunjanin jedna je od onih koje dokazuju da svi u sebi nosimo ono zbog čega smo rođeni, samo je pitanje koliko smo hrabri da, kada tu najvažniju iskru sopstvenog bića prepoznamo, iznesemo na svetlost. Amira je bila hrabra i muzika, zbog koje je rođena, obasjala je njen put. Zovu je kraljicom sevdaha, stekla je gotovo svetsku slavu, njeni koncerti su jedinstveni kaleidoskop emocija i zvuka, a ona je jednostavno – Amira. Ona koja i danas pije kafu sa komšinicama u mahali, plače uz sevdalinke koje peva, nosi u sebi šapat Miljacke i onu neobjašnjivu emociju Sarajeva, i koja sve svoje naziva jednim imenom – Sloboda. Najnoviji album posvetila je Silvani i Tomi, i onima koji muziku osećaju kao ona – svim srcem. U oktobru će ponovo pevati u Beogradu, a do tada, redovi koji su pred vama otkriće vam tajnu njene Slobode.

Svojom muzikom već godinama pronosite kulturno nasleđe i tradiciju podneblja odakle ste potekli po celom svetu. I taj svet razume svaku vašu pesmu, emociju, sve damare vaše duše. Kakav je to, samo vaš, jezik umetnosti?

Kasno sam se posvetila muzici. Prije petnaest godina radila sam normalan posao, od osam do pet, i nije mi padalo na pamet da ozbiljno razmišljam o muzici. I nikada nisam bila u nekom bendu, niti sam javno nastupala. Nekako sam mislila da je muzika samo moj svijet i da nemam potrebu dijeliti to s drugima, osim kad zapjevam sama, kada me duša zaboli, ili kad sam sa svojom rajom. Možda to izgleda sebično, ali morate znati da nisam bila u tom filmu. Niti imam klasično muzičko obrazovanje. Učila sam za sasvim drugu profesiju i u svim planovima muzika nije imala svoje mjesto. Međutim, sve je započelo od izdavanja prvog albuma. Ali čak ni te 2003. godine, kada sam ga snimila, nisam ozbiljno razmišljala o tome da se posvetim muzici, jer je to bio svojevrsni omaž tradicionalnoj muzici s ovih prostora. I to je trebalo biti sve od mene. Nastavila sam raditi i istovremeno sam imala nastupe na nekim evropskim festivalima kada sam mogla uzeti slobodno s posla. Doživljavala sam to sasvim normalno i nije mi predstavljao problem biti rastegnuta na obje strane. Ali, kako je vrijeme odmicalo, sve je bilo teže. Ne zbog obaveza i posla, nego, jednostavno, srce vas stalno podsjeća šta je važno u životu. I onda se sve prelomilo, preko noći. Nisam mogla dalje. Sve sam ostavila iza sebe bez puno razmišljanja. Znate, kada vas jednostavno nešto pomjeri iz mjesta i pokušavate sebi objasniti šta se dogodilo. I shvatite da je muzika ta koja vas nosi i s kojom ste jedino u potpunosti sretni. E sad, sreća, kažu, ne može dugo trajati. Ne znam baš za to. Kada sam na pozornici i kada dijelim muziku s drugim ljudima, osjećam da sam na jedinom mjestu gdje moram biti i da je u suštini svima nama muzika maternji jezik. Nekada je samo jedan ton dovoljan da se u potpunosti razumijemo. Uporedila bih to sa situacijom kada ste s nekim veoma bliskim i dovoljan je samo pogled ili govor tijela da vam se sve kaže. A muzika jeste univerzalni jezik, ali je i prijeko potreban lijek od kojeg nam srce i duša bivaju taman tamo gdje trebaju biti.

Zadržali ste svoju autentičnost i magiju na sceni, u svom stvaralaštvu i talentu. Koliko je doslednost bila skupa, a šta vam govori da niste pogrešili što nikada niste odustali od sebe i svog sevdaha?

Vidite, bilo je to neko drugo vrijeme. Bila sam kinderče kada sam prvi put čula za tradicionalne pjesme. E, to je bila istinska radost. Bila sam studiozna u preslušavanju svega što mi je došlo pod ruku. Mnogo lijepih trenutaka sam doživjela, i to je svijet u kojem sam uvijek bila sretna i opuštena. Kako su godine prolazile, tako su se nametali neki prioriteti s kojima sam se snalazila najbolje što mogu. A svijet muzike je bila moja intima i znala sam da sam uvijek tu sigurna. Znate, prve ljubavi nikada se ne zaboravljaju i nikada ne odustajete koliko god teško bilo. I ta ljubav traje do danas, i vjerujem da će tako i ostati do kraja. I ne možete pogriješiti kada se bavite onim što volite. Rekla sam već da je srce to koje presuđuje. A kad se srce pita, za razum mjesta nema. I mislim da previše košta baviti se nečim što vas udaljava od vaše suštine. Onda osjećate prazninu i borite se sa sobom, iako je ta borba u mnogo slučajeva uzaludna.

Amira Medunjanin Promo/Almir Abaz

Vaš uspeh je neosporiv i jedinstven. Gotovo ceo svet zna za Amiru. Čemu su vas naučila loša iskustva u životu i karijeri, a kako se odnosite prema svojim greškama i pogrešnim koracima?

Bilo je toga, ali ništa dramatično. I ne bih ih nazvala lošim iskustvima. Meni više izgledaju kao lekcije koje čovjek mora proći i naučiti da bi u stvari shvatio šta je zaista važno u životu. A nekako je sve lakše kada je čovjek u muzici. Jednostavno, samo se sve postavi onako kako treba da bude. I greške su sastavni dio života. I nekada moramo biti i sretni kada se to desi. Jer, bez nekih pogrešnih poteza, teško da možemo razaznati put kojim trebamo ići.  Bitno je shvatiti i osjetiti da je neka odluka koju smo donijeli pogrešna. Bez toga, bit ćemo duže na putu koji nismo istinski od srca odabrali.

Na sceni ste dostojanstveni, svoji, glamurozni, u svom svetu. Kako umetnik čija muzika posle prvih taktova izazove plimu emocija u publici, i to traje do kraja svakog koncerta, ne dozvoli sebi da se slomi pod naletom osećanja? Ili vi suze ostavite za kasnije, za svoju samoću?

Kada sam počinjala, bilo mi je zaista svejedno da li nastupam pred pet ljudi ili u punoj dvorani. Važno mi je bilo, kao i danas, da ta muzika nađe put do srca ljudi i da osjete ono što sam i ja prvi put osjetila. I što me svaki put pomjeri kada te pjesme izvodim. I da, svaki nastup za mene je kao prvi. Moram reći da publika i njena energija utječe puno na izvođača. Ne treba zaboraviti da smo svi rođeni za suze. Kada vam obično kažu “isplači se, bit će ti lakše”, ne znam koliko je istina kod drugih ljudi, ali meni zaista pomogne. A često se desi da ne izdržim do kraja koncerta. I mislim da je to sasvim normalno. Ima pjesama koje vas, svaki put kada ih čujete, dovedu do ruba suza. A onda se pokušate boriti da izdržite. E to meni obično ne ide. Kada krenu, puštam ih da teku. I tu nema ništa loše.

Šta proživljavate na koncertima? Kada zatvorite oči, gde odlazite i koji nastup nikada nećete zaboraviti?

Dobro vam je to pitanje, jer sam dugo prisutna na sceni i izvodim pojedine pjesme na koncertima skoro svaki put. A mnoge od njih prvi put sam čula davno. Ali svaki put kad ih ponovo izvodim ili čujem, jednako me pomjere iz mjesta. I uglavnom se sjetim dragih ljudi i trenutaka koji su obilježili moj život. Mislim o svim tim neuzvraćenim ljubavima. I da, često je teško to izvesti, ali vjerujem da i drugi ljudi kada slušaju te pjesme imaju iste ili slične osjećaje. Izdvojiti jedan nastup, bilo bi mi zaista teško. Pamtim svaki koncert. Uglavnom po ljudima koje sam upoznala. Često napominjem da su koncerti u stvari prilika za druženje. I tako je svaki put. Nakon nastupa, razgovaram s ljudima, i moram reći da su ta druženja najdraži trenuci u mom životu. Kada imate priliku družiti se sa istomišljenicima, i kada je muzika glavna tema, onda je život stvarno lijep.

Promo/Vedran Ševčuk

Kada ostanete sami, koju sevdalinku slušate ili zapevate i šta u tom momentu izlazi iz vas, a da jeste najintimniji odraz vašeg bića?

Sve zavisi. Ima dana kada izaberem jednog od velikog broja sjajnih interpretatora sevdalinki. A ne moram govoriti koliko je vrijedno njihovo naslijeđe. Prije neki dan sam preslušavala Kseniju Cicvarić, i uvijek moram reći da mi je jedna od omiljenih pjesama „Sitna knjiga na žalosni”. Puno je pjesama koje su ostale iza te generacije. I vjerujte mi da je teško sada izabrati samo jednu. Mislim da imam za svaku situaciju jednu pjesmu koja mi može dati oduška duši. A čovjek odmah postane smireniji, opušteniji i fokusiran na ono što jeste zaista bitno. Život je baš kratak. I sama spoznaja o tome nas čini ranjivijim nego što izgledamo. A kao čovječanstvo nemamo jasnu predstavu gdje idemo i šta tražimo. I uglavnom insistiramo na bezveznim stvarima koje nikome dobro nisu donijele.  I ništa ne počinje i ne završava s nama. Imamo puno toga što vrijedi čuvati i što će ostati i kada nas ne bude.

Šta ne znamo o Amiri i o njenom sevdahu? Ima li on svoje ime, svoju emociju, boju, sećanje, sliku, reč ili misao?

Ima sve to. Zove se Sloboda.

Kada se sa svih putovanja i nastupa vratite u svoje Sarajevo, u svoju mahalu, kako volite da kažete, ko je, onda, Amira, gde ona odlazi, šta tu pronalazi, šta oseća i želi, a da je u potpunosti opisuje? 

Sticajem okolnosti ili možda ne, mahala je ostala ista. Ništa se bitno nije promijenilo. I lako mi je vratiti se u djetinjstvo i sve godine provedene u Sarajevu.  Nekako se to sretno vrijeme uvijek upoređuje. Mada, nisam se puno promijenila od tada. Barem tako mislim. Još uvijek me oduševljavaju mirisi mahale. Komšinice još uvijek ostavljaju prozor širom otvoren kada se nešto kuha i svi znamo šta su ručali taj dan. I tako posljednjih četrdeset godina. A bez veša što se suši na štriku, ne možete zamisliti komšiluk. Doduše, sada se neki drugi deterdženti koriste. Mada nekada namirišem „faks helizim”. I da. Uvijek razgovor s komšinicama uz kafu koja se maltene pije cijeli dan. Onako, kada neko naleti, skuha se nova. Fildžan uvijek nekoga čeka. I muzika, doduše sada sa TV-a, ali neka samo nešto svira, kako bi oni rekli. A kada dođem, imam puno toga što treba uraditi. Onako, za svoju dušu. I mislim da sam tada u potpunosti smirena i opuštena.

Promo/Elvedin Behremović

Svoj najnoviji album “For Him and Her” posvetili ste Silvani Armenulić i Tomi Zdravkoviću. Na koji način su vas obeležile njihove pesme?

Ovo pitanje je usko vezano za prethodno, jer sve je počelo u vrijeme kada smo kao djeca u mahali slušali muziku s tranzistora koju su puštali na lokalnim radio-stanicama. I onako po cijeli dan na ulici, znali bismo ići od kuće do kuće, i svaki put znala sam zastati ako je neka pjesma na radiju koju znam. Uglavnom su puštali tradicionalne pjesme i poneku novokomponovanu. Ali bilo je puno lijepih pjesama i ja ih tada nisam razlikovala. Većina tih pjesama je poživjela do danas. Za moju generaciju koja je odrastala u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća, pjesme Tome Zdravkovića i Silvane Armenulić su klasici narodne muzike. Iako ih mnogi iz generacije nisu pretjerano slušali, sjećaju se njihovih pjesama. Mogli su ih čuti od roditelja koji su kupovali njihove ploče. A prvi susret sa njihovom muzikom se desio krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka. Kao dijete pokušavala sam pjevati jednu pjesmu koju je Silvana izvodila, a koju je napisao Toma. Iskreno, pojma nisam imala o čemu pjesma govori, ali me je „Šta će mi život” činila veoma sretnom, iako stihovi nisu uopšte govorili o sreći. Mislim da sam tada zavoljela njihovu muziku. Većina pjesama koje sam tada, a i kasnije cijeli život slušala, nastala je prije mog rođenja. Znate, možda najljepši period je bio kada sam otkrivala nove (stare) pjesme i radovala se svakoj. A sve interpretacije su zaista neponovljive. Pripremajući se za snimanje albuma „For Him and Her”, željela sam obraditi kompozicije koje su obilježile moj život, kao i živote mnogih drugih ljudi. Za svaku pjesmu znam gdje sam bila kada sam je prvi put čula, kako me se dojmila i kako mi se uvukla pod kožu, da tako kažem. Ovim albumom sam jedino željela pokušati dati svoje viđenje njihove muzike i odati počast vrsnim umjetnicima. Naravno, i zahvaliti za sve lijepe trenutke koje sam proživjela uz njihovu muziku.

I njihove pesme, kao i vaše, odišu tugom. Na koji način na ovom albumu kroz vaš glas i emociju čujemo Nju i Njega?

Bez obzira na to o kojoj pjesmi je riječ, svaku su izveli iz dubine duše. Maltene, svaki uzdah i svaka riječ je otpjevana do savršenstva. To je njihova zaostavština, jer samo Toma i Silvana su mogli snimiti te pjesme i niko drugi. Kada ih slušate, znate da su i srce i svoju dušu ugradili u svaku pjesmu. I to je neponovljivo. Za života su već postali legende. Ja sam razmišljala dosta dugo kako interpretirati te pjesme. Pokušala sam na albumu da budem samo narator malog dijela njihovog sveukupnog stvaralaštva, ako mogu. Željela sam skrenuti pažnju ljudima koji nikada prije nisu čuli za njihovu muziku.  Može se reći da obrade u ovom slučaju služe samo kao informacija. Kada se okrenu Tomi i Silvani, onda mogu s mirom slušati njihove autentične snimke. Da bih odgovorila na vaše pitanje, moram se vratiti na generaciju koja je odrastala u vrijeme kada su njih dvoje stvarali. Znate, dugo živimo s tim pjesmama. Nas preostale željela sam podsjetiti na mladost, na to kako smo živjeli, o čemu smo sanjali, kako smo voljeli, i na sve one suze i tugu i radost i smijeh.  Vjerujem da je bilo neponovljivo i nezaboravno gledati Silvanu i Tomu iz prvog reda, a nama koji nismo imali tu privilegiju jednako su vrijedni njihovi autentični snimci. Taj svijet je ono što smo svi zavoljeli.

Koje rane uvek nosite, i da li ste nekada pomislili: umorna sam od života?

Neke rane nosite a da i ne znate. Mada su mnoge zacijeljene. A umorna nekada mogu biti kada u prvi plan izađu nevažne stvari koje nikome na ovome svijetu suštinski ne trebaju.

Promo/Vojislav Đorđić

Gde će publika moći da vas vidi i čuje tokom jeseni?

U vrijeme pandemije, svaki koncert koji se održi je svojevrstan praznik. Imala sam sreću da prethodnih mjesec dana održim par koncerata u regionu. Nedavno sam bila na Arsenal festivalu u Kragujevcu i Vrnjačkoj Banji. A za nekoliko dana nastupit ću u Kombank dvorani u Beogradu. U organizaciji koncertne agencije „Long Play” planirana su tri nastupa 10, 11. i 12. oktobra. Zbog svih epidemioloških mjera koje su na snazi, broj mjesta u dvorani je smanjen. Ovog puta dolazim sa Mustafom Šantićem na harmonici i klarinetu. Iskreno se radujem što ćemo se moći družiti u ovom teškom vremenu. Naravno, uz pridržavanje svih epidemioloških mjera. Pored toga, planirana su gostovanja u Holandiji, u novembru u okviru saradnje sa Cappella ansamblom iz Amsterdama. Nažalost, svi ostali koncerti su otkazani tokom ove godine.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti