Ovako izgleda profil seksualnog predatora: Oni su ugledni, fini i niko ne bi rekao da su manijaci

27.06.2021

06:15 >> 10:25

0

Autor: R.M.

Seksualne napasnike vezujemo za ljude sa društvene margine, a vrlo često su oni skriveni iza uglednih profesija i jako ih je teško otkriti

Ovako izgleda profil seksualnog predatora: Oni su ugledni, fini i niko ne bi rekao da su manijaci
Copyright Foto: Profimedia

Nakon što je nekoliko bivših polaznica Istraživačkog centra Petnica u medijima tvrdilo da su doživele seksualno uznemiravanje od jednog zaposlenog u centru, nametnuolo se pitanje u kojoj meri se zapravo seksualno nasilje dešava i kako ovakvi slučajevi uspevaju godinama da ostanu neotkriveni.

Poslednji slučaj pokazuje da su seksualni nasilnici zapravo, ljudi iz našeg najbližeg okruženja.

– Uglavnom ih zamišljamo tako da bismo im na licu pročitali nameru, a u stvarnosti je potpuno drugačije. Često su ugledni u svojim profesijama. Ima ih i među sveštenicima i profesorima i lekarima – navodi za 24sedam kriminolog prof. Dobrivoje Radovanović.

Izledaju sasvim normalni

Naglašava da se većina pedofila ne može otkriti, da ih ima mnogo koji su naizgled normalni, funkcionišu kao i svi mi.

– Oni spadaju u kategoriju vrlo inteligentnih ljudi i vrlo su direktni. Ni u profesiji, načinu života, bračnom statusu, apsolutno nema ništa karakteristično za pedofile, osim da su muškarci i da ne mogu da sakriju uzbuđenje – napominje prof. Radovanović.

Prof. Dobrivoje Radovanović Foto: 24sedam/Katarina Mihajlović

Prema rečima kriminologa, nema sredine u kojoj se ne dešavaju ovakve stvari, a ako u svakoj sredini postoje takvi ljudi, onda mora da postoji nešto iznad njih da bi ih sprečilo u tome.

– Mi to „iznad njih“ nemamo. Kod nas ne postoji nikakva prevencija seksualnih napada. Zato nam se ti napadi dešavaju u svim sredinama, pa čak i na fakultetima, gde profesori ucenjuju studentkinje i uslovljavaju im polaganje ispita seksualnim aktom. Mora se napomenuti da ne postoji iznenadno nagomilavanje slučajeva, ti slučajevi se nagomilaju samo u smislu da odjednom dobijemo informaciju o njima, a oni su se godinama u različitim periodima dešavali – navodi Radovanović za “24sedam”.

Stručnjak napominje da brojna svetska istraživanja pokazuju da je ovih slučajeva bar 5 puta više nego što je broj prijavljenih i procesuiranih. Kada je reč o činjenici da žene i kada se odluče da prijave seksualno zlostavljanje, ispostavi se da su ga godinama trpele, Radovanović napominje da postoji više razloga što devojke i žene retko zapravo prijave ovu vrstu nasilja.

Zaprećena kazna od dve godine do doživotne

Krivično delo seksualnog zlostavljanja maloletnika reguliše Zakon, poznatiji kao Marijin zakon. Zaprećene kazne za ova dela kreću se od dve godine zatvora do doživotne robije, ako je nastupila smrt maloletnika, a za počinioce, koji se upisuju i u Registar, obavezno prestaje vršenje poziva ili zanimanja koje se odnosi na rad sa maloletnim licima, zabrana sticanja javnih funkcija, objašnjavaju za 24sedam u Upravi za sprovođenje krivičnih sankcija.

-Često se dešava da se žene plaše osvete. Gotovo svakoj žrtvi je zaprećeno „ako nekome kaže šta se desilo biće kažnjena ili će porodica trpeti“. Jedan od razloga je i da je žrtve užasno sramota i nose  jezivo teško osećanje krivice. Taj osećaj je toliko jak da sebi pripisuju krivicu što se to desilo. Neprijatan proces dokazivanja u sudskom procesu je takođe razlog zbog kog neke žrtve odustaju od toga da prijave nasilnika. Tu se ulazi u sitne detalje: da li je žrtva doprinela, da li se branila ili nije, do onoga da se smatra da je trebalo da se sve vreme aktivno brani, što u mnogim zemljama više ne postoji. Ne možete tražiti od žene u trenutku napada da racionalno primenjuje otpor i racionalno postupa u tim trenucima… Jedan od razloga za retko prijavljivanje jeste i činjenica da su kazne izuzetno blage, pogotovo minimalne propisane kazne te je velika verovatnoća da će nasilnik brzo izaći na slobodu, pa će da se osveti – napominje Radovanović za “24sedam”.

Istraživačka stanica Petnica, Foto: 24sedam/Katarina Mihajlović

Uz sve to postoje i lažne prijave i optužbe za silovanje, što devojke i žene vide kao način da se osvete nekom muškarcu.

-Kada se seksualno uznemiravanje događa u firmama, ne može se odmah „presuditi“ na osnovu prijave jer postoji i takozvana prezumpcija nevinosti.  Upravo zbog lažnih prijava, ne može se odmah u javnost izaći da prijavljena osoba ne bi trpela posledice. Naravno, neretko se i krije podatak ili se okreće glava – dodaje Radovanović.

On naglašava da ne treba ni svako ljubazno ponašanje muškaraca, kolega da smatramo nasilnim.

-Morali bismo da edukujemo ljude, da nije sramota pričati da se to dešava. Kada bi ljudi bili iole edukovani, lako bi prepoznavali osobe pedofilskog karaktera ili potencijalne silovatelje. Tu edukaciju treba jako rano početi, u ranom pubertetu, jer je u seksualnom vaspitanju grupa vršnjaka presudnija nego porodica. Deci treba već u tom uzrastu objasniti da postoje fantastični ljudi i izrodi. Deca ovakve stvari bolje upijaju i prihvataju kada su u grupi nego kada im to priča roditelj u četiri oka – apeluje Radovanović i dodaje da se priča o seksu ne sme banalizovati, ali im se moraju predočiti sve opasnosti.

Zlostavljači najčešće poznaju žrtve

Predsednik krivičnog odeljenja Apelacionog suda sudija Milena Rašić napominje za “24sedam” da počinioci ovih krivičnih dela najčešće poznaju maloletne oštećene i da su one uglavnom iz njihovog bliskog okruženja. Učinioci su najčešće muškog pola, neretko skloni alkoholu i drugim porocima. Žrtve su uglavnom ženskog pola, mada je bilo i slučajeva gde je oštećeni bio maloletnik muškog pola. Majke, uglavnom, do otkrivanja krivičnog dela ne znaju da im je dete žrtva, a do otkrivanja dela, najvećim delom, dolazi tako što se žrtva poveri bliskom članu porodice ili ako je školskog uzrasta, psihologu.

Tanja Ignjatović iz Autonomnog ženskog centra kaže za “24sedam” da je o nasilju nad decom najteže govoriti, pa čak i nastavnici u školama izbegavaju ovu temu.

– U školama nailazimo od strane nastavnika na jednu vrstu izbegavanja da se razgovara o seksualnoj zloupotrebi dece, valjda zato što je ta sfera seksualnosti tabuizirana. Sa druge strane o tom nasilju je najteže govoriti, a vrlo često su deca i mlade osobe izloženi jer su oni lako dostupni napasnicima, a i zna se da neće praviti otpor – objašnjava ona.

Odrasli relativizuju prijave, deca izgube poverenje

Ignjatovićeva dodaje da čak i kada deca prijave ovakvo nasilje, odrasli to relativizuju.

– Odrasli misle da deca preteruju. A i ako im poveruju, smatraju da to nije tako strašno. Neki od njih misle da su i deca sama doprinela da se tako nešto desi, u smislu provokativnog ponašanja. A to je nedopustivo! Odrasli nerado pokreću postupke protiv svojih kolega kada dete prijavi nasilje. Čak i kada veruju deci često kažu da će razgovarati sa tom osobom i da se neće više ponoviti. A znamo da seksualni napasnici godinama rade sistematski iste stvari. Stalno se veruje da će jedan razgovor zaustaviti takvu radnju – kaže ona.

Tanja Ignjatović, Foto: Printscreen Youtube Ženski autonomni centar

Prema njenim rečima, jako je probematično i to što odrasli ne preduzimaju mere da se zaustavi svaka vrsta nasilja, a ne samo ova.

– Često nam ljudi u školama kažu da ne znaju šta bi trebalo da urade. Direktor “Petnice” Vigor Majić je rekao da su diskutovali o tome da čoveku koga sumnjiče daju otkaz “ali su znali da će ga sud vratiti” pa su radili na tome da se napravi sporazumni raskid ugovora. Škola ili ovakva ustanova mora da ima svoje procedure koje podrazumevaju određene zabrane ponašanja. Direktor mora da pokrene disciplinski postupak, na koji se zaposleni može žaliti, a ako se smatra da delo izlazi iz okvira nadležnosti škole onda se može prijaviti tužilaštvu ili sudu pa neka oni razmatraju situaciju. Kada se to prijavi njima, onda oni daju nalog policiji da se ispita šta se desilo – objašnjava Ignjatovićeva.

Ona dodaje da, čak i u slučaju da sud donese odluku da nema krivčnog dela, direktor može da nastavi disciplinski postupak.

– Disciplinske sankcije mogu biti privremeno udaljenje sa posla ili smanjenje plate. Ako se radilo o povredi radne obaveze, onda je direktor mogao da da otkaz ovom čoveku, koji bi onda na sudu dokazivao da ta odluka nije zakonita. Mogli su da donesu odluku da ga udalje iz stanice dok ne razmotre i donesu konačnu odluku, a da posle toga raskinu ugovor sa njim. A ako on nije zadovoljan onda on neka tuži. Ne prijaviti nešto zbog pretpostavke da ćete izgubiti spor nije dobro – rekla je ona i dodala da bi bilo važno razmotriti je da li je uprava, kada su se devojke žalile, razgovarala sa roditeljima koji su mogli da pokrenu zakonske postupke.

Istraživački centar Petnica, Foto: 24sedam/Katarina Mihajlović

Ignjatovićeva objašnjava da u ovakvim situacijama čim ima više od jedne prijave, onda je sigurno da će se to ponoviti više puta. Zanimljivo je da, prema njenom mišljenju, nasilnici koji su na “višem položaju” bolje prolaze od onih koji su na “marginama”.

– Lakše je da se izvuku učinioci nasilja koji imaju više ugleda i moći i bolje socijalne relacije. U Petnici su svi rekli da je taj čovek stručnjak i odobravali tu njegovu stručnu kompentenciju, a ljudima je nespojivo da se neko, ko ima određene funkcije i ugledan je, devijantno ponaša. Kada je nasilje u pitanju, očekujemo da su to ljudi sa margine, koji su alkoholičari i slično. I zato je teško da se nasilje prizna nekome ko je dobar stručnjak. Imamo ozbiljne predrasude ko može biti učinilac nasilja i uvek bolje prolaze oni koji imaju veći društveni status. Zato je njima i lakše da dođu do žrtava – kaže ona.

Deca razmenjuju informacije između sebe

Ignjatovićeva je zapazila da su neke od devojaka iz istraživačke stanice pravile čitave strategije kako će se izvući ukoliko dođu u neprijatnu situaciju, a ostalo je nejasno da li se neka od njih obratila svojim roditeljima.

Pročitajte još:
– Deca mnogo više razmenjuju informacije o problemima između sebe nego što se poveravaju odraslima, jer se plaše njihove reakcije i da će ih optužiti da su sama kriva. Deca često pokušavaju da sama razviju strategije i izbegnu neprijatne situacije. Nije retko da sazannja o nasilju ne prijavi onaj ko ga trpi, već najbolja drugarica ili drug ili čak grupa dece koja nije bila izložena nasilju. Uvek imate nekoga ko je malo hrabriji i spreman da se založi za druge – kaže ona.

Međutim, postavlja se pitanje na koji način roditelji mogu da saznaju ovakve informacije od dece ako već postoji “zid ćutanja”.

– Odrasli detetu treba da kažu da mogu da se dese razne ružne stvari od strane druge dece ili odrasle osobe. Ali štagod da se desi važno je da kažeš i ja sam tu da ti pomognem. I da dete od malih nogu naviknu da neće vikati, reći im da preteruju, ignorisati ih… jer na taj način deca zaključuju da ih roditelji ne razumeju. Nekada se deca i plaše naglih reakcija roditelja koje bi mogli da urade u školu, poput svađe i vikanja na nekoga. Neka deca strepe i da će se urušiti ugled škole ili recimo, kao u ovom slučaju Petnice, koja ima toliko dobrih strana. Mislim da imamo ozbiljan problem da ako je nešto sramota to stavimo pod tepih, kao da je nestalo. Ali to nije nestalo, samo još više nabuja i odjednom provali negde – zaključila je Ignjatovićeva.

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike