Zoran Pašalić otvoreno za 24sedam: Posetio sam Miku Aleksića u zatvoru, a onda mi se požalio...

09.07.2021

06:00 >> 09:09

0

Autor: R.M.

Zaštitnik građana Zoran Pašalić ispričao je, u intervjuu za 24sedam, na šta mu se sve žale građani Srbije, kako je izgledalo kada je osudio Borisa Tadi?

Zoran Pašalić otvoreno za 24sedam: Posetio sam Miku Aleksića u zatvoru, a onda mi se požalio...
Copyright 24sedam/ Goran Sivački

Zaštitnik građana Zoran Pašalić ispričao je za 24sedam svoje iskustvo prilikom susreta sa učiteljem glume Mikom Aleksićem u zatvoru, ali i na koje mu se probleme građani Srbije najčešće žale.

Opet je aktuelna priča oko Mike Aleksića. Razgovarali ste sa njim u zatvoru. Šta vam je rekao?

– Postoje periodične posete Evropskog komiteta za prevenciju torture (CPT) i tim povodom sam sa koleginicom koja vodi taj sektor kod nas otišao u Centralni zatvor. Pogledao sam neke prostorije koje bi mogle biti sporne i insistirao na tome da razgovaram sa nekim pritvorenicima. Između ostalog i sa gospodinom Aleksićem. Razgovor sa njim se sveo na deo koji je u okviru mojih nadležnosti, a to je da li se žali na uslove u pritvoru, u smislu smeštaja, da li ima problema sa sobnim kolegama, kao i pribleme u vezi sa svojim zdravstvenim stanjem. Odnosno, mogućnost da se u pritvoru ispunjavaju sve obaveze prema njemu kao osobi kojoj je urušeno zdravstveno stanje. I on je tom prilikom molio da se češće kontroliše njegov šećer. Drugih primedaba nije imao.

Pretpostavljam da ste intervenisali kod nadležnih u zatvoru da mu se obezbedi to što je tražio?

– Apsolutno. To bih tražio ne samo za njega nego za bilo kog drugog pritvorenika. Jedno vreme smo imali i otvoren telefon na koji su nas zvala lica na izdržavanju kazne. Nisam ja svaki put išao da to proveravam, išle su koleginice i kolege. I onda smo saznavali nešto što apsolutno ne možete da saznate ako ne odete u pritvorske jedinice, a to su intimne ispovesti tih ljudi.

A šta ste saznali?

– Da nije težak zatvor, nego su teški zatvorenici.

Foto: 24sedam/ Goran Sivački

Pa da li ih neko maltretira?

– Ne, ne maltretiraju ih. Ne mora neko nekoga da maltretira, već samo prisustvo ljudi koji su u istom problemu ima svoje faze. Ono čega se plašim kada su u pitanju osobe koje nemaju velikog zatvorskog iskustva jeste to da zbog takvih psiholoških stanja ne dođu u situaciju da postanu tabletomani ili nešto još gore.

Kada smo već kod toga, stalno se u javnosti pojavljuju priče da zatvorenici imaju pristup mobilnim telefonima, narkoticima, da neki od njih imaju privilegije… Jeste li se u radu susretali sa žalbama pritvorenika na takve stvari?

– Da, mnogi su se žalili, najčešće na to da neki od njih imaju privilegije, a da se prema nekima postupa drugačije. Ne pričamo o mobilnim telefonima, koji su apsolutno zabranjeni i spadaju u ilegalne delatnosti. Imate tu svakakvih životnih priča i imate potpuno ćutanje. To ćutanje je najteža životna priča. To je slučaj kod žena koje su ubile muževe nakon dugogodišnjeg nasilja u porodici. Tu priče nemate, imate samo pogled i neverbalnu komunikaciju.

Retko se pominje da ste pre desetak godina osudili tadašnjeg predsednika Srbije Borisa Tadića zbog ispijanja alkohola na sportskom stadionu. Sa njim i tadašnju ministarku sporta Snežanu Samardžić Marković i predsednika Skupštine Beograda Aleksandra Antića. Kako je vama to izgledalo?

– Krajnje jednostavno. Jedan novinar me je pitao da li sam pogledao “Politiku” od tog dana, a ja sam odgovorio da nisam. Na naslovnoj strani se nalazila fotografija predsednika sa ministarkom sporta kako na fudbalskoj utakmici Srbija – Rumunija ispijaju šampanjac, koliko se sećam. I onda su pitali da li su oni u prekršaju. Rekao sam da ako drže čašu u rukama onda ne, ali ako “navrću” onda jesu. Novinari su me pitali da li to mogu da prenesu, a ja sam odgovorio da mogu, jer stojima iza toga. I onda je krenula lavina.

Jeste li pomislili da biste mogli da imate neki pritisak ili posledice zbog te presude?

– Svakako da to čoveku tinja u podsvesti, ali kada znate da je zakon na vašoj strani, onda nemate čega da se plašite. Osim da se bojite da ne radite svoj posao dobro.

“Petnica”! Stiče se utisak da se slučajevi seksualnog zlostavljanja zataškavaju unutar kolektiva. Kako se vama čini?

– Čim je isplivala cela ta situacija, slučaj nije zataškan. Ali seksualno uznemiravanje devojčica u “Petnici” otvorilo je samo jednu ozbiljnu priču – da li je percepcija ovog centra među građanima Srbije zapravo ono što je realno? Ne sporim njen značajni doprinos u obrazovanju i naučnom istraživanju mladih, ali postavlja se pitanje organizacije i uspostavljanja kontrole nad takvim udruženjima.

Zaštitnik građana u našoj redakciji, Foto: 24sedam/ Goran Sivački

Nije jedinstven primer da se seksualno zloupotrebljavaju učenice. Na fakultetima se može čuti da postoje takve zloupotrebe. Da li vam se nekada neko žalio iz tih obrazovnih ustanova?

– Ne, nikada se niko nije žalio. Žalili su se samo povodom ispravnosti konkursa u vezi s dobijanjem određenih stipendija ili upisom.

Mislite da je to neki strah?

– Ne znam da li je strah ili je nešto drugo.

Kako sprečiti neku novu “Petnicu”?

– Jednostavno. Dopuniti zakon o osnovama obrazovanja i dati mogućnost da se kontrolišu sve “ustanove” koje se bave obrazovanjem ili vaspitanjem, bez obzira na to da li su DOO ili udruženja građana.

Na šta vam se građani Srbije najviše žale?

– Na pare! Najviše se žale na neke nepravde u svom ekonomskom statusu koje datiraju poodavno. Mada ne bih voleo da to ima političku konotaciju, ali su se multiplikovale određenim promenama od odlaska autoritarne vlasti Slobodana Miloševića, kada je pristupljeno restituciji, privatizaciji…

Na šta mislite konkretno?

– Na primer, da restitucija nije sprovedena na način na koji je trebalo. Pa onda imate dodele stanova, pravo na rešavanje stambenog pitanja… Često se dešava da se žale i na probleme nacionalnih manjina, dece, starijih lica, bračne i porodične probleme…

Da li vam se žale na rad sudova?

– Ja četvrtkom primam građane, i tada možete videti da se među 20-30 ljudi bar četvoro-petoro žali na rad sudova. Žale se na dužinu postupka – čini mi se da je rekord 30 godina, onda na neizvršenje sudskih odluka i pravo na pravično suđenje. Čak 82 odsto tužbi naših građana sudu u Strazburu se odnosi na remećenje ovog prava na pravično suđenje, neizvršenje sudskih odluka i na dužinu postupka.

A kakva su vaša iskustva na terenu?

– Autoritet suda je jako bitan za zemlju gde građani imaju ideju da žive u sređenom društvu. Ako odem u jedan manji grad u Srbiji i kažem u lokalnoj samoupravi da moraju da izvrše odluku Vrhovnog suda, a lice koje je zaduženo da to sprovede mi odmahne glavom, kao da je u pitanju poziv na večeru ili na svadbu a ne presuda najvišeg suda u zemlji, to vam štošta govori.

Spomenuli ste da vam ljudi dolaze zbog porodičnih problema. Kakvi su to problemi koje može da reši zaštitnik građana?

– Ne treba držati stranu bilo kome. Držanje strane po svaku cenu, bar iz našeg iskustva, ima epilog potpuno suprotan od onoga koji je u medijima iznet. U poslednje vreme je u jednom slučaju medijski favorizovana jedna strana, a upravo je bilo suprotno.

Foto: 24sedam/ Goran Sivački

O čemu konkretno pričate?

– Pričam o slučajevima koji su bili zastupljeni u javnosti ili kroz same medije, ili čak i u igranim sadržajima poput filmova. Neću da vam kažem, ali znaćete na koji film mislim.

Na film “Otac”?

– Pa, recimo.

Vi se bavite ljudskim pravima, a da li neko ugrožava vaša prava?

– Moja prava ne ugrožava niko. Čak i da ugrožava, ne bih se nigde požalio, jer kad prihvatate ovakvu funkciju unapred morate da se oslobodite sujete, da vas neko vređa, da neko iznosi potpune neistine o vama ili da neko preko vas pokušava sebi da digne rejting, da iznose notorne laži koje čak idu u domen krivičnih dela… Svega tu ima, ali jednostavno ste to prihvatili i borite se.

Koji je to slučaj koji je ostavio najsnažniji utisak na vas tokom posla koji trenutno obavljate?

Pročitajte još:
– Neću navesti jedan slučaj, već jednu praksu koja mi najteže pada. A to je kada nemoćni trpe bez mogućnosti da se odbrane. To su najčešće deca. Uvek sam ponavljao da kada ljubav između partnera prestane, ne prestaje njihova roditeljska obaveza da čuvaju tu decu zajedno. Ne smeju da decu upućuju protiv drugog roditelja i da zloupotrebljavaju to svoje roditeljsko pravo. Jer na taj način decu u startu stavljaju u hendikepirani položaj. Ona nose rane kojih se u životu neće osloboditi, a takvih slučajeva je sve više. Tu sam se naslušao najjezivijih stvari.

Možete li navesti neki primer?

– Ne bih, jer bi se prepoznali ljudi. Radi se o poznatim ljudima koji su došli kod mene na dan kada primam građane. Nema pravo da razgovaram s tom decom, ali na osnovu onoga što mi je bilo dostupno, a to su njihove poruke i pisma, shvatio sam da su ta deca u nebranom grožđu, jer opredeliti se za jednog roditelja nije u njihovoj projekciji. Dete ne voli da se deli, ono voli oba roditelja. I onda se tu stvaraju strašni lomovi. Sem toga, jak utisak je i nebriga o starim licima.

Šta možete da uradite kada dođe do zloupotrebe dece od razvedenih roditelja?

– Prvenstveno da proverim da li centar za socijalni rad ima ta saznanja i da oni ne dođu u situaciju da nekom drže stranu. Ja ne mogu da njima sugerišem šta će da rade, ali mogu da kažem kakva su moja iskustva, i to bez ikakve favorizacije s moje strane.

Obavljali ste puno funkcija u sudovima, od sudije do predsednika suda. Da li vam je bilo bolje na tim poslovima ili sada?

– Svuda mi je podjednako dobro ako imam dobre saradnike. I tu ću da stanem!

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike