Dan kada su Rusi maketama uplašili Ameriku: Šef KGB-a otkrio istinu o nuklearnim bojevim glavama sa vojne parade

19.12.2020

19:39 >> 19:41

0

Sovjeti su videli da neprijatelj nema nikakvu mogućnost da prati stvarno stanje, pa su odlučili da mu bace prašinu u oči

Dan kada su Rusi maketama uplašili Ameriku: Šef KGB-a otkrio istinu o nuklearnim bojevim glavama sa vojne parade
Copyright Samohodni protivavionski raketni sistem srednjeg dometa 2K-11 „Krug“/Profimedia

Trka u naoružanju između dve svetske sile tokom 1960-ih podrazumevala je korišćenje svih mogućih elemenata zastrašivanja. Niko, međutim, nije mogao ni da pretpostavi da Sovjeti umeju tako dobro da blefiraju.

Kada su 1965. godine Crvenim trgom prošle divovske rakete s nuklearnim bojevim glavama, na tribinama su među gledaocima bili i strani državnici. Sama veličina tih raketa sovjetskim gledaocima ulivala je strahopoštovanje, a stranom posmatraču je unosila nemir u dušu, piše hr.rbth.com.

Sovjetski radio-komentatori su iščitali pripremljeni tekst: “Paradu impresivne borbene moći krunišu divovske orbitalne rakete. Njihovo upravljanje je u potpunosti automatizovano. Domet ovih raketa nema granica…”

Bio je to nesumnjivo novi trijumf sovjetskog naoružanja. Bar je tako prikazano u javnosti. Masivno oružje s ogromnim cevima i balističkim raketama predstavljenim kao “odgovor iz svemira” koji može dohvatiti svaku tačku na planetu izašlo je na kaldrmu ispred zidina Kremlja i odmah se preselilo na prve stranice strane štampe. Retko kome je moglo da padne na pamet da se ne radi o pravom oružju, nego o običnoj imitaciji.

Tu tajnu je tek nakon raspada Sovjetskog Saveza otkrio Vladimir Semičastni, bivši šef KGB-a i jedan od organizatora uklanjanja Nikite Hruščova s pozicije generalnog sekretara CK KPSS-a.

Vladimir Semičastni/Wikipedia/RIA Novosti

-Tokom 1960-ih su rakete izazivale ogromno zanimanje. Svaki put kad se spomenu, i utoliko pre kad se pojave, svima bi zastao dah”, napisao je on u svojim memoarima “Specijalne službe SSSR-a u tajnom ratu”.

-Mi smo redovno, otprilike jednom u dve ili tri godine, zvanično izveštavali o tome da smo napravili novi tip raketa. Ubrzo zatim bismo ih prikazali na paradi na Crvenom trgu. Samo mali broj ljudi je znao da su pojedini tipovi raketa obična imitacija, nešto poput ‘Potemkinovih sela’, i da to uopšte ne može da poleti. Modeli na tegljačima su bile makete, a ne rakete”, tvrdi autor.

Na pitanje zašto je takva predstava bila potrebna, Semičastni je odgovarao da zapadne obaveštajne službe nisu mogle lako da procene potencijal sovjetske vojske, jer je to bila strogo čuvana tajna. Najmoćnije se oružje držalo u hangarima, tako da se nije moglo videti ni iz špijunskih satelita. Niko nije znao čega ima u tim hangarima i u kojoj količini. Jedina prilika da se stekne “uvid” u trenutno stanje bile su vojne parade 1. maja na Međunarodni praznik rada i 7. novembrag na Dan Velike oktobarske revolucije, kada su se na Crveni trg izvozila najvažnija postignuća vojne industrije (vojna parada 9. maja na Dan pobede ranije se organizovala samo u jubilarnim godinama).

Sovjeti su videli da “neprijatelj” nema nikakvu mogućnost da prati stvarno stanje, pa su odlučili da mu “bace prašinu u oči”.

Sve je bilo osmišljeno do najsitnijih detalja. Pre svega, dezinformacijom se bavio lično prvi sekretar CK KPSS-a Hruščov. On je, na primer, 1962. godine u Kremaljskoj kongresnoj dvorani održao vatreni govor posvećen “globalnim raketama” GR-1.

Nikita Hruščov i Džon F. Kenedi/Profimedia/Franz Votava

Koncepcija “globalne rakete” oslanjala se na sličan američki projekat, koji nije imao dobru perspektivu pa stoga nije ni realizovan, s obzirom na to da bi do SSSR-a stigle i postojeće interkontinentalne i balističke rakete. Sovjeti nisu imali takvu prednost, pa su odlučili da realizuju projekat “globalnih raketa”. On se sastojao u tome da se raketa s nuklearnom bojevom glavom izbaci u orbitu, a da se zatim po potrebi na odgovarajući signal sjuri na cilj. Takva raketa nije imala ograničeni domet i pravac, s obzirom na to da je svaki objekat na planetu bio dostupan za napad.

-S globalnom raketom sredstva za brzo otkrivanje vazdušnog napada gube značaj. Globalne rakete se ne mogu na vreme otkriti, tako da se ne mogu obaviti ni pripreme za zaštitu od njih, rekao je tada Hruščov.

On je o raketi GR-1 govorio kao o nečemu što već postoji. A zapravo je blefirao, jer u trenutku kada je držao govor konstruktorski biro čak nije pripremio ni izveštaj o istraživanjima. Blago rečeno, bilo je još rano govoriti o tome što takva raketa može uraditi, a što ne može.

Ali javni je nastup imao efekta. Strane obavještajne službe su ozbiljno pristupile traganju za podacima o raketi GR-1, i čak su joj dale naziv SS-X-10 Scrag. A kada je 1965. godine tobožnji “primerak” isteran na Crveni trg, više nije bilo nikakve sumnje da su Sovjeti zaista napravili tu raketu.

Pored toga, svaka slična mistifikacija je planirana kao predstava u nekoliko činova. Nakon parade je tu maketu u prirodnoj veličini trebalo preterati na jednu moskovsku železničku stanicu, jer je bilo jasno da službenici ambasada prate njeno kretanje. Naime, po železničkoj stanici se moglo zaključiti na koju će stranu raketa biti usmerena. Kijevska železnička stanica je značila da će odredište biti vojna baza u Istočnoj Evropi.

-Prisluškujući telefonske razgovore vojnih atašea i prateći njihova službena putovanja ’tragom’ rakete shvatili smo koliko je naš poduhvat bio uspešan. I naši agenti iz drugih zemalja su javljali šta je uspelo, a šta ne”, piše Semičastni.

Globalna raketa je samo jedan od mnoštva primera. Slično je bilo sa strateškim raketama RT-15 i RT-20. Samohodni tegljač je nosio raketu dugačku 18 metara. To oružje je čak i na prvi pogled delovalo zastrašujuće. Ali na testiranju nije bilo uspešno, tako da nije ni uvršćeno u arsenal sovjetske vojske.

Slično je prošlo i oruđe 2B1 “Oka”. To je bio divovski minobacač na gusenicama. On je u teoriji mogao da ispali projektil s nuklearnim punjenjem na cilj udaljen 50 kilometara. Međutim, trzaj je bio toliko jak da su od njega stradali motor i menjač, a gusenice su pod prevelikom težinom morale da se menjaju na svakih 20 kilometara. Zbog svega toga je nuklearni minobacač praktično bio samo za jednu upotrebu. U maju 1961. godine šest takvih minobacača je prošlo Crvenim trgom, a već se u julu iste godine odustalo od ovog oružja.

Parada 1961. godine/Profimedia

Na paradi 1954. godine predstavljen je bombarder M-4. On je mogao nositi rakete s nuklearnim punjenjem, a konstrukcija šasije omogućavala mu je da uzleti sa zaleđenih aerodroma na Čukotki, blizu SAD-a. Međutim, imao je mnogo nedostataka, tako da je ovaj model preuređen u avion za punjenje goriva u letu.

Što se tiče rakete GR-1, došlo je do zastoja u proizvodnji motora, a pored toga je bilo i mnogo tehničkih kvarova kada je model trebalo da se startuje. Doduše, čak i da je sve funkcionisalo kako treba, nije bilo više potrebe za tim oružjem jer je blef “upalio”, tj. Vašington je pristao da potpiše Sporazum o neširenju nuklearnog naoružanja, tako da je daljnji rad na faličnom projektu GR-1 obustavljen.

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Izvor: hr.rbth.com

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike