Đorđević na klupi Partizana? Sale Nacionale raspalio maštu Grobara: Realnije od Reala i Barse!

17.02.2026 | 09:26

Autor: A. Š.

Legendarni košarkaš za Marku istakao kako je povratak među crno-bele realniji nego trenerska uloga u Realu ili Barseloni

Copyright MN Press

Legendarni srpski košarkaš i trener Aleksandar Saša Đorđević boravio je u Madridu gde mu je prestižni magazin Gigantes del Basket uručio nagradu za „Internacionalnu legendu“. Tim povodom, čovek koji je obeležio evropsku košarku devedesetih, govorio je za Marcu o svojoj karijeri, zdravstvenim problemima i budućim planovima.

Iako ga trenutno nema na klupi, Đorđević ističe da strast za košarkom ne jenjava, ali otkriva i visoku cenu koju je njegovo telo platilo.

- Prošlog novembra imao sam drugu operaciju kuka, sada imam dva veštačka. To su poklončići koje mi je ostavila karijera. Period oporavka nije bio jednostavan. Zanimljivo je da je sve počelo još pre Olimpijskih igara u Seulu, deset dana sam bio u bolnici zbog artroze. Eto, to su darovi narandžaste lopte.

Trenutno ste bez angažmana. Da li vam nedostaje parket i šta vas sprečava da se sutra vratite na klupu?

- Nemojte se iznenaditi ako me bilo kog dana vidite ponovo na terenu. Imao sam opcije, neke sam odbio, druge se nisu ostvarile, ali sam veoma strpljiv. Svaki put kada kročim na parket, u meni se probude vatra i strast. Ipak, dovoljno sam zreo da shvatim da ne želim da budem trener koji ide negde samo da bi trenirao. Moram da se uključim u projekat, da ga osetim.

Postoji li šansa da vas vidimo kao trenera u Španiji, s obzirom na to da ste ovde proveli najlepše igračke dane?

- Ja sam Španac, državljanstvo imam od 2003. godine. Moje kćerke su rođene ovde, jedna u Barseloni, druga u Madridu. Zahvalan sam i Barsi i Realu, za mene najvećim klubovima koji postoje. Veoma sam vezan za ovu zemlju i voleo bih da se jednog dana vratim.

Često vas pitaju: Barselona ili Real Madrid, koga biste pre trenirali?

- To je hipotetičko pitanje. Oba tima imaju sjajne trenere. Ja sam osoba koja bira mirno i profesionalno. Naša profesija se meri nivoom profesionalizma, a ne emocijom, to su lične stvari.

A Partizan, klub vašeg života?

- I to je hipotetički, ali možda i realnije. Sve je moguće, ali insistiram na tome da to mora biti pravi trenutak i prava prilika. Naši stari učitelji su uvek govorili da se posao trenera meri onim što ostaviš kada odeš. Želim da budem upamćen kao neko ko je ostavio nešto iza sebe. Mi smo profesionalci – ono što se stavi na sto, moraš prihvatiti kao profesionalac.

Pomenuli ste učitelje. Ko je na vas najviše uticao? Obradović, Maljković, Ivković, Skariolo?

- Imao sam sreće sa svima njima, ali i sa mojim ocem koji je bio trener. Svi su oni bili ljudi sa neverovatnom kulturom sporta. Za moju generaciju autoritet je bio svetinja – prvo otac, pa učitelj, pa trener. Danas se svaka reč dovodi u pitanje. Od svakog od njih imam poneku vežbu u svojoj beležnici. Od Serđa, Aita, Majka D'Antonija... ja sam samo mleo i prilagođavao njihovo znanje.

U vašoj karijeri posebno mesto zauzima ta 1992. godina i titula sa Partizanom. Kako danas gledate na onaj period u predgrađu Madrida?

- Izbor Fuenlabrade kao mesta gde ćemo igrati bio je ogroman uspeh. To mesto nam je tada delovalo mnogo dalje od Madrida nego što je danas, ali oni su nas prigrlili na neverovatan način. Zvali smo se „Partizan iz Fuenlabrade“. Svake godine imam večeru sa saigračima iz tog perioda i pričamo o tome, jer nam je taj trofej promenio živote. Osvojiti Kup šampiona na taj način, a da nismo bili favoriti, uz neverovatne poteškoće... To je neopisivo. Proveli smo nedelje putujući, trenirajući u Madridu, pa se vraćali u Srbiju na par dana, pa opet nazad. Bilo je jako teško, ali nas je taj narod u Fuenlabradi učinio svojim.

Mlađe generacije vas najviše znaju po trojkama u poslednjim sekundama. Da li je onaj koš protiv Huventuda u Istanbulu vaš najdraži momenat?

- Imao sam sreće da budem na terenu u tim trenucima. To su snovi svakog deteta, ono kada u školskom dvorištu odbrojavate: 5, 4, 3, 2... i šutnete. Moji šutevi su dolazili u teškim trenucima za moju zemlju. Svet nas nije tretirao sa mnogo ljubavi, nosili smo neki nepravedan gnev zbog rata i bombi. Koš protiv Hrvatske 1997. godine bio je prvi meč naše dve zemlje u bilo kom sportu. Možete zamisliti euforiju koju je to donelo mom narodu. Ali, od mača se gine – moju karijeru je završio šut protivnika u poslednjoj sekundi dok sam igrao za Fortitudo. To je karma.

NBA epizoda nije bila onakva kakvu su mnogi očekivali. Zašto?

Zato što ja volim da vodim tim, volim da budem lider. U Portland sam stigao sa 29 godina. Pre toga, 1992. godine, imao sam prilike da idem u Hjuston ili Golden Stejt, ali nisam hteo. Želeo sam da igram u Milanu i Bolonji. Košarka ni tada nije bila samo NBA.

Za kraj, jedna anegdota o Huanu Karlosu Navaru. Kažu da niste bili ljubitelj njegovih „bombica“?

- Govorio sam mu da to ne šutira! Ali posle mesec dana sam odustao i rekao mu: „Radi šta god hoćeš“. Na kraju je to postao jedan od najboljih šuteva u istoriji košarke. Srećom pa me nije poslušao. To vam je dokaz da treneri moraju pustiti ličnost igrača da se razvija, a ne samo da slepo uče ono što mi kažemo.

Bonus video

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam