Saša Đorđević otkrio koga je gledao kada je odlučio da postane košarkaš, pomenuo i "onu" trojku protiv Hrvata (VIDEO)

04.04.2022

16:59

0

Govorio je aktuelni trener Fenerbahčea i o dolasku u Istanbul

Saša Đorđević otkrio koga je gledao kada je odlučio da postane košarkaš, pomenuo i "onu" trojku protiv Hrvata (VIDEO)
Copyright MN Press

Legenda srpske i svetske košarke, Aleksandar Đorđević, najveće uspehe u ovom sportu imao je sa reprezentacijom kako Srbije, tako i Jugoslavije, te i ne čudi što danas ima kultni status, a njegovo ime, pominje se sa velikim poštovanjem.

U velikom intervjuu za ATV, Đorđević je govorio o svojim košarkaškim počecima, karijeri u Istanbulu, uticaju oca.

Na početku, Đorđević je otkrio anegdotu u vezi sa njegovim dolaskom u Istanbul, kada je preuzeo Fenerbahče.

- Kada sam sleteo u Istanbul, na zvaničnoj promociji nosio sam, sasvim slučajno, crvenu masku. Zamolili su me da skinem masku. Pitao sam zašto, pa crvena je i boja vaše zemlje. Nije mi bilo jasno, a onda su mi rekli „da, ali crvena je i boja našeg najljućeg rivala“

U nastavku, nekadašnji košarkaš, a sada uspešan trener, pojasnio je odakle potiče tolika posvećenost ovom sportu, te je otkrio kako je otac uticao na njegov razvoj.

- Svi pamte da sam ja ubacio 41 poen u finalu protiv Litvanije, a niko ne pamti da sam u polufinalu protiv Grčke ubacio 8 poena i nisam imao baš dobru utakmicu. Ja sam od onih koji, bez obzira da li je osvojena titula, ostvarena velika pobeda ili nešto, na svaki uspeh ili neuspeh, čim dođem kući, gledam kao prošlo vreme. Ne postoji minuli rad. Odmah gledam šta me čeka sledeći dan, sledeći mesec, šta je sledeća akcija. Takav sam bio i kao igrač. Nikada nisam sebi dozvoljavao da preterano dugo slavim neki uspeh i obrnuto da dozvolim sebi da me neki poraz gurne ka dole. Uvek sam se trudio da odreagujem na pravi način i da odreagujem sa motivacijom za dalji rad. Ni kao igrač, a ni sada kao trener, nikada ne mogu da kažem da sam u potpunosti zadovoljan sa onim što smo uradili na terenu. To mi je je možda usadio moj otac koji nije bio ni preterano kritičan ni strog. Posle jedne utakmice koju sam odigrao u dresu Partizana, sa 19, godina vratio sam se kući.

- Tada sam ubacio više od 20 poena i mislio sam da će kod kuće da me čeka torta, da će biti veliko slavlje. Krenuo sam da pričam sa njim, a on me je upitao „da li stvarno želiš da pričamo o utakmici i košarci?. „Pa, naravno“, odgovorio sam, a onda je on ugasio televizor i krenuo:. „Pa tvoja koncentracija je bila katastrofa, tvoje navođenje na blokadu je bilo katastrofa, tebi su na strani pomoći ruke u džepovima“...On je do detalja izanalizirao moju igru i detalje koje uvek možeš da popraviš. Uvek se setim tog razgovora, pogotovo sada kada sam stariji i zreliji, koliko mi je ukazao na to da uvek postoje detalji koje možeš da poboljšaš bez obzira šta da se desi. Zato nikada sebi nisam dozvoljavao da se umrtvim ili da pomislim da sam to što pišu novine ili što pričaju ljudi, bez obzira da li je to dobro ili loše, već sam uvijek imao neki mir koji mi je davao motivaciju za dalje - istakao je Đorđević.

Pričao je potom i o reprezentaciji, u kojoj je kultni status stekao devedesetih godina, a nije za zanemariti ni učinjeno kasnije, kada je preuzeo nacionalni tim kao selektor.

- Reprezentacija je, u bilo kom sportu, jedan „perpetuum mobile“ za popularizaciju i iskreniju ljubav i odnos prema sportu. Ja imam teoriju da se desetogodišnjaci i desetogodišnjakinje odlučuju za sport u koji će se zaljubiti kada vide da reprezentacija u tom sportu pravi neki fantastičan rezultat. Samim tim se dolazi i do većih rezultata u budućnosti jer ta deca koja se zaljube u taj uspeh kasnije daju sve od sebe da ga dostignu i prestignu. Ja sam imao 10 godina kada je naša reprezentacija u Manili postala svetski šampion. Ja sam to prvenstvo gledao sa ocem i rekao sam „ja želim da budem oni.“ On me je upitao „šta, želiš da budeš košarkaš?“. „Ne, želim da budem reprezentativac i svetski šampion sa svojom zemljom.“ Moj otac je u tom trenutku shvatio da ja imam neku motivaciju i ludačku želju da postanem profesionalni sportista što sam na kraju i uspeo. A, postao sam i svetski šampion sa svojom zemljom - naveo je Đorđević i dodao:

- Zlato koje smo osvojili protiv Litvanije je došlo posle tri godine svega što nam svet oduzeo, ne samo u sportskom, nego u ljudskom smislu. Na kraju krajeva, život je uvek više od sporta, ali je sport neka metafora života. Mi smo, kao generacija koja tri godine nije smela da izađe na teren, imali preveliku želju da se vratimo i da dokažemo da smo najbolji sa tom medaljom koju smo osvojili 1995. godine. Posle toliko patnje i embarga za nas je to bila jedna zaista velika stvar i bilo je puno emocija. Sve što je došlo kasnije bio je nastavak i potvrda da smo bili generacija pobednika, jedna generacija koja je znala kako se osvajaju zlatne medalje. I ta, 1997.godina bila mi je veoma draga. Bio sam kapiten i MVP prvenstva. I ta trojka za pobedu protiv velikog rivala Hrvatske. To je bila, čini mi se, prva utakmica između tadašnje Jugoslavije i Hrvatske, u bilo kom sportu i završena je na taj način sa mojom „trojkom“. Bila je to fantastična generacija i fantastičan uspeh. Sve je to bilo prožeto emocijama i napunilo je našu košarku srećom - zaključio je Aleksandar Đorđević.

Bonus video

 

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Izvor: 24sedam

Možda vas zanima

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike