Dve godine ne čuje se pesma "Ja bih da igra još malo..."
19.05.2021 | 08:59 >> 09:14
Saša Ilić pre dve godine odlučio da zauvek kaže zbogom aktivnom igranju
Selektor U17 reprezentacije Srbije Saša Ilić prisetio se svog oproštaja od aktivnog igranja pre dve godine na stadionu u Humskoj pod retko viđenom provalom oblaka u kojoj su se smenjivali pljusak i grad. I to je bilo sve! Na više od “zbogom” u prvenstvenoj utakmici protiv Proletera posle 8.244 dana u dresu Partizana, legendarni kapiten crno-belih nije pristao:
– Nisam neko ko voli sebe da ističe u prvi plan i jedva sam čekao da prođe ta utakmica i da prestane da se priča o tome. A sada, kada sa distance od dve godine gledam kažem da je sve bilo fantastično organizovano i svaki put kad pričam o tom susretu emocije su ogromne i jake. Na sve se to nadovezalo pravo nevreme uz jaku kišu i grad, a trenutak kad sam u društvu sina Nikše obišao krug oko terena na atletskoj stazi nikad neću zaboraviti – kaže Ilić za zvanični sajt Partizana na godišnjicu svog povlačenja.
Osvojio je 11 šampionskih titula, sedam nacionalnih kupova, odigrao 876 mečeva, što je najviše u istoriji kluba, uz dva učešća u Ligi šampiona i 240 postignutih golova, čime je zaslužio da postane prvi igrač u čiju je čast njegov broj 22 povučen iz upotrebe.
Ilić je tog 19. maja 2019. godine teren napustio u 82. minutu i tom prilikom u betonu ostavio trag svojih kopački kao uspomenu za sva vreme. Taj otisak zauzima posebno mesto u njegovom stanu.
– Odlagao sam odlazak u penziju dugo, ali sam bio svestan da će i taj trenutak jednom doći. Na ruku mi je išlo i to što tokom karijere nisam imao problema sa povredama, čemu je verovatno najzaslužnija genetika. Znate, Partizan je za mene način života, tu sam odrastao, naučio da pobeđujem i gubim, stekao prijatelje i kumove, a tokom igranja u Humskoj nastupao sam sa zaista velikim brojem igrača i ne verujem da ih ima mnogo koji će reći nešto loše o meni. Mogu da kažu da sam igrao ovako ili onako, ali zaista mislim da će većina o meni pričati pozitivno i na to sam zaista ponosan – ističe Saša i nastavlja:
– Meni to druženje sa saigračima upravo najviše i nedostaje. Naše šale u mojoj sobi, gde smo se svi okupljali. Igrali karte, kovali planove za trofeje, izlaske… I iskren da budem, posle te oproštajne utakmice, i tog finala Kupa koje je bilo nekoliko dana kasnije, mislio sam da će se to nastaviti. Tek sam mesec ili dva kasnije počeo da shvatam da više ne igram i da prestaju sve one rutine koje sam imao godinama unazad. Teško sam to prihvatio, ali kao što rekoh, moralo je i to jednom da se desi.
Pročitajte još