Zamena ljubavi autoritetom stvara nesrećnu decu: Najčešće greške roditelja koje ruše poverenje
30.04.2025 | 21:18
Mnoge majke i očevi i dalje veruju da je poslušnost deteta dobar znak
Roditeljski uticaj nije nešto što se nameće silom. On se gradi tiho, postepeno, kroz nežnost, doslednost i svakodnevno prisustvo.
Međutim, mnogi majke i očevi i dalje veruju da je poslušnost dete znak dobrog vaspitanja, ne shvatajući da time gube ono najvažnije – vezu sa svojim detetom.
Poštovanje se gradi ravnopravnošću
Jedna od čestih grešaka jeste kada majka potkopava sopstvenu poziciju prebacivanjem odgovornosti na oca: „Reći ću tati, pa ćeš videti.“ Ovakvim rečenicama dete nesvesno uči da majčina reč ne znači mnogo, dok je očev sud konačan i neupitan.
Umesto takvog pristupa, oba roditelja moraju biti dosledni i ravnopravni. Deca se najpre emocionalno vezuju, pa tek onda slušaju. Ako je figura roditelja prisutna samo kroz pretnje, ona nije uzor – već izvor napetosti.
Nametanje kontrole bez razumevanja
Mnogi roditelji se zadovolje time što ih deca "slušaju", a da pri tome ne razumeju da im se dete zapravo povinuje iz straha, a ne poverenja. Kada je poslušnost krajnji cilj, dete ne razvija savest, već mehanizme izbegavanja i prilagođavanja trenutnoj opasnosti.
Prava svrha vaspitanja je da dete razvije unutrašnje vrednosti, da zna zašto nešto nije u redu i da samostalno donosi ispravne odluke. Slepo izvršavanje naređenja možda deluje praktično u momentu, ali ostavlja prazninu u karakteru.
Kada roditelj postane pretnja
Verbalno i fizičko kažnjavanje, nipodaštavanje i vređanje – sve to ne stvara poštovanje, već otpor, strah i kasnije ozbiljne psihološke posledice. Deca iz takvih domova često postaju ili povučeni i slabi, ili agresivni i buntovni.
Umesto da budu vođeni, oni beže. A kada takvo dete odraste, ono više ne traži oslonac u ljudima – već ga nalazi u bežanju, u zatvorenosti ili destruktivnim obrascima ponašanja.
Hladna distanca umesto topline
U porodicama u kojima se otac (ili majka) retko uključuje u svakodnevni život, već komunicira "preko posrednika", gubi se emocionalni kontakt. Dete oseća odsustvo, a ne snagu. A ono što se ne vidi i ne oseća – ne može ni da se prati, ni da se sledi.
Dete kojem roditelj nije dostupan, ne stiče osećaj sigurnosti, niti razvija poverenje. Njegove potrebe ostaju neprepoznate, a umesto doma, ima strukturu – bez duše.
Prevelika strogoća rađa lažnu sliku o nepogrešivosti
Roditelji koji ne priznaju greške i očekuju nepogrešivu poslušnost često prenose sliku da "njihova reč mora biti poslednja", čak i kad su u krivu. Time ne uče decu snazi iskrenosti, već ih teraju u emocionalnu zatvorenost.
Deca koja odrastaju uz roditelja koji ne zna da kaže „Izvini, pogrešio/la sam“, ne nauče kako izgleda zdrav odnos – već odnos dominacije i povinovanja.
Previše objašnjavanja
Roditeljske beskrajne pridike, pune mudrosti i saveta, često više zamaraju nego što pomažu. Deca ne reaguju na dužinu poruke, već na ton i iskrenost. Kada im se govori s visine, sve što čuju je buka.
Jedna iskrena rečenica, izgovorena sa razumevanjem, vredi više od 50 rečenica bez emocije. Zato budite kratki, jasni i prisutni – umesto da filozofirate, budite primer.
BONUS VIDEO: