Stevo Žigon: Žigosan glumom i logorskim brojem 61.185

09.12.2020

19:16 >> 10:03

0

Autor: Dejan Ćirić

Slavni major Kriger je voleo umetnost, Jelenu, Rusiju, violinu, i umeo je da piše najlepša ljubavna pisma

Stevo Žigon: Žigosan glumom i logorskim brojem 61.185
Copyright Printscreen

Jedan od najvećih glumaca na ovim podnebljima, Stevo Žigon rođen je na današnji dan, 8. decembra 1926. godine u Ljubljani. Bio je filmski i pozorišni glumac i režiser. Potiče iz krojačke porodice, od oca Štefana i majke Marije Žigon. Njegovi roditelji su se nakon dolaska Musolinija i fašista na vlast 1922. godine iselili iz Italije u Ljubljanu, gde je Stevo pohađao gimnaziju. Februara 1942. godine postao je član SKOJ-a. Kao mlad čovek, dve godine je proveo u zloglasnom koncentracionom logoru Dahau, gde je do savršenstva naučio nemački jezik. Zbog znanja jezika i poznavanja mentaliteta, vrlo često je kasnije igrao uloge ciničnih i hladnih nemačkih oficira.

Glumu je studirao u Ljubljani i tadašnjem Lenjingradu. Tu je započela njegova opčinjenost Rusijom, koja je prerasla u rusofilstvo kakvo nije pokazivao nijedan umetnik sa ovih prostora. Kako je rekao u jednom intervjuu, najviše ljubavnih pisama napisao je ćirilicom, jer je tada živeo u Rusiji.

Wikipedia/Stevan_Kragujevic

Diplomirao je 1952. godine u izvanrednoj klasi Akademije za pozorišnu umetnost u Beogradu. Na Fakultetu dramskih umetnosti je bio jedan od prvih asistenata. Prelomni trenuci njegove umetničke karijere vezani su za Bojana Stupicu, koji je doprineo njegovom angažmanu na filmu i režiji, kojoj se Stevo sve više posvećuje, zapostavljajući glumu u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, gde je više od 40 godina bio prvak, i u Ateljeu 212.

Na filmu debituje 1950. godine dvema malim ulogama, a kao svoje najbolje uloge izdvajao je one u filmovima „Oksigen“ (1970), za koju je na festivalu u Puli nagrađen Zlatnom arenom, „Pet minuta raja“ i „Rondo“, koji je jedini film sa ovog podneblja tada prikazan u engleskim bioskopima. Zapaženo glumi i na televiziji, a veliku popularnost stiče tumačeći zloglasnog majora Krigera u serijama „Otpisani“ i „Povratak otpisanih“. Maestralno je odigrao taj lik i dobio epitet jednog od najcenjenijih dramskih umetnika sa ovih prostora, a publika ga je, uprkos ulozi negativca, toliko zavolela da je scenarista, iako je Kriger bio ubijen u „Otpisanima“, morao da ga „oživi“ u nastavku. Pored velikih uloga u popularnim serijama, Steva je igrao i u mnogim kratkim igranim filmovima, a na svom maternjem, slovenačkom jeziku, odigrao je samo jednu ulogu u karijeri. Bila je to njegova čuvena rola Robespjera, u mariborskom pozorištu.

Printscreen/Youtube

Tokom karijere odigrao je 59 uloga u pozorištu, potpisao 57 pozorišnih režija, igrao je 30 glavnih uloga u 13 televizijskih serija i 17 filmova, a napisao je i sedam dramatizacija i adaptacija, kao i tri knjige o pozorištu: „Stevo Žigon – hronika“, „Monolog o pozorištu“ i „Dramatizacije i adaptacije“. Režirao je velike komade u svim najvećim pozorištima u Beogradu i celoj bivšoj Jugoslaviji, kao i u Rusiji. Njegova režija „Hamleta“ posebno je upamćena kao izazovna i polemična.

Za svoj umetnički rad nagrađen je najvećim priznanjima: Orden rada sa zlatnim vencem, Sedmojulska nagrada, Zlatna arena, Statueta „Joakim Vujić“, nagrada „Bojan Stupica“, Plaketa moskovskog Malog teatra, Plaketa JDP, Plaketa Narodnog pozorišta u Beogradu, Zlatna medalja „Nikolaj Mordvinov“, Gran-pri festivala „Zlatni vitez“ u Moskvi, Dobričin prsten i Medalja počasnog građanina Rusije, koja mu je bila najdraža.

Godine 1968, za vreme junskih studentskih demonstracija u Beogradu, njegova pojava u dvorištu Filozofskog fakulteta i nastup sa monologom iz pozorišnog komada „Dantonova smrt“, gde je igrao poštenog, beskompromisnog i surovog Robespjera, sa njegovim govorom na suđenju Dantonu, izazvala je eksploziju oduševljenja studenata koji su ga slušali i gledali: „… kada gledamo kako se ovi markizi i grofovi revolucije kockaju, kada njih gledamo, s pravom se možemo upitati jesu li oni opljačkali narod! Nema sporazuma, nema primirja sa ljudima za koje je republika špekulacija, a revolucija zanat!“

Printscreen/Wikipedia

Po ideološkom opredeljenju se izjašnjavao kao komunista i bio je poštovalac Staljinovog lika i dela, ali nije voleo Josipa Broza Tita. Kategorično je branio ideje ateizma. Njegov buntovnički duh i želja za slobodom i pripadanjem isključivo sebi uslovili su takav stav o religiji. Na pitanje koje je veroispovesti, uvek je odgovarao: „Ja sam srpski glumac.“ Pravoslavlje je doživljavao kao prisluškivanje prirode i tugu razlivenu preko velikih reka, što je zapisano u intervjuu koji je dao 1971. godine, u vreme kada o pravoslavlju javno nisu govorili čak ni vernici. Uvek je bio drugačiji, za neke čudan i neobičan, ali visoko cenjen tokom karijere, čiju je šezdesetogodišnjicu proslavio svega mesec dana pre smrti. Sledeći svoju avanturističku i neukrotivu prirodu, u 77. godini je upisao kurs letenja motornim zmajem u Batajnici, što samo dokazuje koliko je tokom celog svog života bio svoj, autentičan, beskompromisan i jedinstven. Kako u životu, tako i u glumi.

Sa suprugom Jelenom Žigon upoznao se 1950. godine. Ljubav se rađala lagano. Kada je došlo vreme da se upozna sa njenim roditeljima, došao je sa violinom koja mu je spasla život u logoru. Tamo je svirao u orkestru, i zimi je ispod robijaškog nosio svečano, orkestarsko odelo. Smrtno zaljubljen u Jelenu, verovao je kako bi ta violina mogla ponovo da mu spase život, pa je u kuću njenih roditelja došao kao muzičar, pošto je na njenu adresu tokom prethodne godine anonimno poslao desetine ljubavnih pisama. Nije smeo da se oda, jer je u to vreme postojala opasnost od osude okoline ukoliko asistent otvoreno pokazuje ljubav studentkinji. Godine 1958. su se venčali. Dobili su sina Nikolu, koji je danas slikar, a zatim i ćerku Ivanu, poznatu glumicu. Inače, Stevo ima i vanbračnog sina Vida Žigona, koji živi u Sloveniji.

„A Jelena… I sad joj, ovako mator, govorim Marčbenksa: „Žudim za tobom, ne da bi bila moja u mraku poverenja, već u nespokojstvu žive sumnje koja nanosi rane.“ I sada je lepa moja Jelena. Au, mnogo je lepa! Mnogi koji su bili zaneseni njenom lepotom, nisu stigli da vide koliko je veliki njen dar. Taj usud prati i Ivanu, mada ona ume da tuče nokautom. I sad kad me pitaju koje sam sve nagrade dobio i koje su mi najdraže, odgovaram: Nagrađen sam Ivanom, Nikolom, Jelenom i Vanom. I unuka mi je mnogo lepa“, rekao je, za „Novosti“, legendarni bard sedme umetnosti, mesec dana pre smrti.

Printscreen

Stevo Žigon je preminuo 28. decembra 2005. godine, u Beogradu. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana. Ispraćen je uz zvuke „Internacionale“, „Budi se istok i zapad“ i ruske pesme „Kaćuša“, dan pred Novu godinu. U logoru je bio žigosan brojem 61.185. U životu, vanserijskim talentom, posebnošću i ljubavlju.

PROČITAJTE JOŠ: Sećanje na Jelenu Žigon; Ivana Žigon za 24sedam: Nesalomiva, od jednog kamena isklesana – 24sedam

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike