Jelena Gavrilović: Moja neispričana priča

01.01.2021

19:02 >> 19:36

0

Autor: Dejan Ćirić

Nikada ne smeš da dozvoliš da te poremeti ono što pričaju vlasnici umetnosti”, kako ja nazivam ljude iz esnafa, koji određuju da ako glumiš puno na tele

Jelena Gavrilović: Moja neispričana priča
Prmo/Nemanja Miščević - Copyright Prmo/Nemanja Miščević

Inspiraciju za intervju koji je pred vama dali su nam naslovi ostvarenja koja su obeležila dosadašnju karijeru Jelene Gavrilović, filmovi i serije kojima je nekrunisana „ledena kraljica“ malih i velikih ekrana došla do svog mesta među najpopularnijim glumicama novog vremena u domaćoj kinematografiji. Ispostavilo se da su svi ti naslovi bili pravi putokazi, jer su nas, gotovo neočekivano, doveli do velike i snažne životne ispovesti, kakvu nisu beležili drugi, uprkos mnogim Jeleninim intervjuima. U nadi da ćemo u novoj godini skinuti sve maske, kroz ovu priču otkrivamo šta se krije iza maske koju je Jelena dobila rođenjem i na kojoj je, kako kaže, zahvalna, jer je štiti od loših ljudi. Maske koja krije istinu, emociju, toplinu i uzbudljiv život u zaleđenom kraljevstvu, iza čijih kapija se nalazi njena pozornica koju je sama stvorila.

Na lepom plavom Dunavu – Koliko ste, kao reka, snažni, mirni, tihi, a opet nestalni, divlji i neukrotivi? Gde se ulivate i sa čim stapate?

Ne mogu da kažem da sam mirna voda, nikada to nisam bila. Možda sam ona nestalna voda koja teži tome da se spoji sa nekom mirnijom, pa da malo uspori svoj tok. Što se tiče filma „Na lepom plavom Dunavu“, to je jedno od najfascinantnijih snimanja u mom životu. Imali smo nesreću da nam se zapalio brod na kome smo snimali. Bio je to brod „Krajina“, koji je pripadao Titu, a pre toga ga je kraljica Natalija poklonila svom sinu. Na kraju smo, da bismo završili snimanje, plovili od Beograda do Beča, i to je bilo nestvarno putovanje. Sećam se i jedne anegdote – radili smo koreografije sa plesačima Pozorišta na Terazijama, pa se neko od njih dosetio da nasapunjamo pod kako se ne bismo klizali. To se inače radi, međutim, noću je na brodu bila vlaga, polomili smo se i nismo mogli tako da plešemo, već smo morali da sve oribamo i nastavimo snimanje. Tim filmom je započela moja karijera, dobila sam nagradu na filmskom festivalu u Nišu, a kasting za ulogu mi je promenio život i vratio me u tokove glume. Bila sam gotovo sigurna da ću odustati od ovog posla, kada su me jedne večeri pozvali jer nisu imali glumicu koja može da igra to što im treba. Otišla sam na kasting i Darku Bajiću otpevala neku pesmu na ruskom. Kad sam izašla znala sam da sam dobila ulogu. Tako je sve počelo. Taj film i Dunav su me vratili ovoj umetnosti.

Ulica lipa – Kako izgleda ulica vašeg života? Šta se u njoj nalazi, kako miriše, ka čemu vodi, i šta u njoj čini da budete srećni i sigurni?

Ulica u kojoj sam se rodila i odrastala zove se Orašačka, po Orašcu, a svi znamo šta se tamo desilo. To je strma ulica, zgrada u kojoj sam živela bila je u podnožju, dok mi je škola bila na drugom kraju, na vrhu brda. Morala sam da se penjem i do svoje osnovne škole i, kasnije, do gimnazije. Uvek sam u životu morala da se penjem na neko brdo, pa mi je, kada sam otišla u Vojvodinu da studiram, bilo jako teško, jer sam živela u prizemlju, u Ulici Laze Kostića, dok je Akademija bila u Đure Jakšića. Obojica su bili romantičari, pa to nikada neću zaboraviti. Nisam se snašla u Novom Sadu. Rođena sam u Beogradu, odrastala u Lazarevcu, ali se uvek deklarišem da sam iz Šumadije, jer osećam da tamo pripadam. Kuća mog dede, kog mnogo volim, nalazi se u Šumadiji i do nje mora da se dođe preko brda. Isto tako, u svojoj karijeri sam uvek morala da se penjem, i još uvek to činim na svom putu. Što se tiče “Ulice lipa”, imala sam malu ulogu, ali sam snimala sa Mandom i to je bilo lepo iskustvo.

Poslednja audijencija – Čime se stiče prijem u vaš život, a šta ostaje posle poslednjih audijencija, kada iza nekoga zatvorite vrata?

Ljudi ne moraju baš ništa da urade da bi dobili moju naklonost, a mnogo toga mogu da bi je izgubili, i od tog momenta ne postoje više nijedna vrata kroz koja mogu da prođu. Nisam zlopamtilo, ali zaista sve pamtim. U toj “Poslednjoj audijenciji” igrala sam pevačicu Olgu Jančevecku i imala sam scenu sa pokojnim Živanom Saramandićem. Sećam se da su svi bili oduševljeni mojim pevanjem, i sada mi je mnogo žao što sam taj svoj dar, za koji su nekada govorili da je čak dominantniji od glume, stavila u drugi plan. Ipak, u ovim godinama shvatam da ne možeš da se odrekneš nečega što je deo tebe, tako da će moja vrata uvek biti otvorena za muziku, i to je nešto što definitivno moram više da pustim u svoj život. A što se tiče ljudi koji su dolazili, prolazili i odlazili, sada vidim da je to uvek bilo s razlogom, kako u karijeri, tako i u životu. Verujem da se svaka škola plaća i da je svako iskustvo neprocenjivo, tako da sam zahvalna onima koji su bili i otišli, a još više onima koji su ostali.

Promo/Danilo Pavlović

Sve poruke su izbrisane – Koje uvek brišete, a za koje se ne usuđujete da to učinite, jer biste onda izbrisali i deo sebe?

Nisam neko ko briše poruke, posebno ne one koje su u meni satkane. Pošto slabo zaboravljam stvari, previše emotivno proživljavam svoju prošlost i čak u nekim momentima više živim u prošlosti nego u sadašnjosti, strepeći od budućnosti. „Sve poruke su izbrisane“ je studentski film koji sam radila sa mojim drugom Boletom, kog sam obožavala. Bio je student kamere i “šest glava” niži od mene. Taj film je vezan za Novi Sad i za moje sazrevanje u tom gradu, kada sam zauvek shvatila da tamo ne pripadam, i da čovek nikada ne treba da ide tamo gde mu nije mesto. Možda sam za njih bila prebrza žena drugačijeg temperamenta. Iako imam vojvođanske korene, jer mi je prababa Sremica, nisam se snašla, jer nije bilo brda na koje ću da se popnem. Srećom pa je Bole imao stan na poslednjem spratu zgrade u kojoj smo snimali film.

Pročitajte još

Miris kiše na Balkanu – Koje kiše su vam u životu i karijeri bile najteže, koje najlepše, a šta donose one koje padaju u vama, ili iz vas?

Imala sam puno „prolazaka“ kroz domaće serije gde mi nisu dali pravu šansu. Zbog toga sam mislila da ne zaslužujem nešto veće, jer sam specifična glumica, a možda i nisam imala dovoljno iskustva, ili u tom trenutku nisam ni bila dovoljno dobra. Posle Darka Bajića imala sam ogromne pauze. Nikada neću zaboraviti kada mi je jedna koleginica rekla: “Zašto svaki put kad dobijem nagradu, posle toga ne radim dve-tri godine?” Sve je to veoma čudno kod nas. Ovo je posao koji zahteva čekanje, ne znaš kada ćeš raditi, a kada nećeš. Imala sam puno prekretnica, odustajala sam, pa nastavljala, i na kraju došla do toga da sve ovo zovem šou-biznis, iako jeste umetnost, ali od ovoga treba živeti i pošteno raditi godinama. Mene je u taj svet definitivno vratila reklama za banku, zatim šou-program “Tvoje lice zvuči poznato”, a onda su došli “Sinđelići”, čime sam konačno dobila svoj prostor. Pre toga sam prolazila dosta neprimetno i često se pitala da li sam osoba vredna pažnje, da li uopšte treba da se bavim ovim poslom. Posle svega što sam navela konačno su počela da mi se otvaraju mnoga vrata, a ja sam postala srećna osoba.

Žene sa Dedinja – U kom periodu života ste bili „Jelena, žena koje nema“, ili ste to, možda, poželeli da budete, i iz kojih razloga?

Mnogo puta sam bila “žena koje nema”, ali sam shvatila da ne mogu tako da živim, i da moram da napravim da me ima. To je bio trenutak kada sam presekla da nije sramotno raditi reklame. Šekspir nije bez veze rekao: “All the world’s a stage”. Svaki prostor je moj glumački prostor. Od jedne reklame možeš da ga napraviš i da ti se sve otvori. Nikada ne smeš da dozvoliš da te poremeti ono što pričaju “vlasnici umetnosti”, kako ja nazivam ljude iz esnafa za koje kao da postoji neko vrhovno predsedavajuće društvo, “veće staraca” koje određuje da ako glumiš puno na televiziji nećeš moći da glumiš u pozorištu. Pa i ne moraš! Postoje glumci koji su igrali u filmovima i zauvek prestali da igraju u pozorištu. Kada sam shvatila da je ceo svet pozornica, sebi sam napravila svoju, u reklamama, na Instagramu, gde god sam mogla, i eto me, tu sam.

Crno-bijeli svijet – Koliko je taj kontrast izražen u vama, koliko su vaše tame duboke, a šta vas uvek izvodi na svetlost?

Navijam za Partizan, tako da je ovo pitanje odlično, iako su mi rekli: “Nemoj da se deklarišeš, oteraćeš fanove”. Veliki sam poštovalac i Zvezde i Partizana. “Crno-bijeli svijet“ je serija u kojoj glumim Slađanu Milošević, za koju smatram da je jedan od najvećih autora bivše Jugoslavije, izuzetna pevačica, autor, žena i dama. Za tu ulogu me je ona odabrala na kastingu i ja sam bila šokirana. Međutim, kada su me „preobukli u nju“, shvatila sam da to ima smisla, prepoznala je moju energiju. Nikada neću zaboraviti razgovore sa Slađanom o muzici iz tih godina, zato što je ona stvarno ikona tog vremena, i to će zauvek ostati. Ja sam, kao i ona, žena kontrasta, neko ko emituje veliku svetlost, ali ponekad i veliku tamu, i to znaju samo ljudi koji žive sa mnom. Publika to ne može da primeti, ona me vidi samo u svetlosti.

Promo/Nemanja Miščević

Lud, zbunjen, normalan – Šta ste u životu od toga najčešće bili, i šta ste iz toga naučili? 

Bila sam i luda i zbunjena, ali nikako normalna. Težim toj normalnosti, iako verovatno drugačije delujem, jer kada me sretnu ljudi koji se ne bave glumom kažu: “Jao, vidi kako si ti normalna”. Ponekad pomislim da sam sve samo ne to. Možda bih u toj konstelaciji najviše bila zbunjena. Naučila sam da se nekada treba praviti lud i zbunjen da bi ostao normalan. A što se tiče same uloge, u Sarajevu sam radila seriju “Studio 4” kada su me pozvali da snimim jednu epizodu za „Lud, zbunjen, normalan“. Bila sam veoma počastvovana.

Selo gori, a baba se češlja – Jeste li bili u takvoj situaciji i kako ste pobegli od vatri koje su vam pretile, a o koje ste se, ipak, opekli?

Nikada nikoga nisam obmanjivala kako bih došla do svog cilja. Ne mislim da je to pravi put, ni privatno, ni profesionalno, jer uvek se vrati na loš način. Gluma jeste posao u kome se i te kako beži od vatre. Nije lako baviti se tom profesijom u Srbiji, a posebno biti glumica u Srbiji. Teško je uskladiti privatni život sa obavezama, naći partnera koji će razumeti taj posao, i na kraju, u našoj literaturi nema toliko kvalitetnih ženskih likova, tako da moraš stalno da bežiš od nekih “vatri”. Kad malo bolje razmislim o svemu što mi se dešavalo, ne znam kako sam uspela da se izborim da se i dalje bavim glumom, uprkos nekim stvarima koje su mi govorile da je sreća, možda, na drugoj strani.

Istine i laži – Koja istina vas je u životu najviše koštala, a koja laž najviše bolela?

Svaki put kad sam prećutala istinu, mnogo me je više koštalo nego kad sam je rekla. Mala je cena koju možeš da platiš za istinu, u poređenju sa onom koju plaćaš za laž. Kad god sam nešto slagala, iako retko, platila sam sa kamatom. Ponekad su korisne “bele laži”, kada su ljudi previše radoznali i bezobrazni pa pokušavaju da prodru u nešto tvoje. Onda su one dobro rešenje.

Pročitajte još

Nemanjići – rađanje kraljevine i Zaleđeno kraljevstvo – Kako izgleda vaše kraljevstvo i čime razbijate led koji ga povremeno okuje?

Moje kraljevstvo je slično kao to zaleđeno, pa nisam slučajno dobila ulogu Else. Tako i delujem ljudima, kao neka ohola, ledena kraljica, koja ne dozvoljava nikome da joj priđe. Zato ću ja verovatno uvek igrati negativce. A kada dođete kod mene, ja imam i grejanje, kod mene je toplo, ima i nešto slatko da se gricka. Nisam hladna i distancirana, iako sam zahvalna na toj maski koju sam dobila rođenjem, jer me čuva od loših ljudi. Tako da moje kraljevstvo jeste zaleđeno, ali samo spolja. Unutra je baš toplo, kao kod Eskima. Veoma sam emotivna, oduvek sam živela u svetu mašte, i mislim da svako od svog života može da napravi bajku. Treba verovati u to. Po prirodi u sebi nosim vedrinu, pozitivna sam osoba i ne bih volela da neko u meni „ubije“ tu detinju radost života.

Promo/Nemanja Miščević

Predstraža – Nad čim uvek držite stražu, a da bez toga ne biste bili to što jeste, jer vas definiše i određuje u svakom smislu?

Uvek sam na straži i u pripravnosti. Sećam se da mi je jedna koleginica, kad smo igrali predstavu „Briljantin“, rekla: “Ti na sceni treperiš.” I istina je, stalno treperim, imam tu neku povišenu tenziju u sebi koju ne mogu da objasnim. Veoma sam obazriva i uvek sve vidim i čujem. Treba biti oprezan u životu, treba se i opustiti, ali onda neko drugi mora da stražari za vas.

Feniks – Kada ste u životu to bili, iz kojih razloga, i šta vam je pomoglo da se izdignete iz pepela?

Stvarno sebe tako i doživljavam, jer se stalno podižem iz pepela. Kada mi se dese porazi, uvek se raspadnem, i onda nekako sama sa sobom i sastavim. Nikada to nisu drugi radili za mene i ponosna sam na tu svoju osobinu, da bez obzira na sve mogu sama da se podignem i nastavim dalje. Ne mora da znači da će jednog dana moj put biti isti kao ovaj na kome sam sada, možda krenem potpuno drugim smerom, ali znam da ću uvek moći da se sastavim.

Jadnici – Koje borbe nikada nisu uzaludne da bi se sačuvalo dostojanstvo, po cenu i da neko misli da smo jadnici?

Mislim da čovek i u životu i u profesiji mora da sačuva svoje dostojanstvo. Nijedna borba u tom slučaju nije uzaludna. Mi se borimo za to da se u ovom životu nikada ne zastidimo onoga što radimo i da uvek budemo ponosni na sebe. Mislim da je najvažnije sačuvati obraz i mirno spavati, ali ne možete osuditi ni onog ko se bori na neki drugi način.

Kosa – Vaš zaštitni znak. Šta krije, ili, ipak, govori toliko toga?

Nedavno sam se prvi put u životu drastično ošišala, a kosu sam puštala za predstavu “Kosa” koja se igrala u Ateljeu 212. U ono davno vreme kosa je bila simbol hipi revolucije, a u našem slučaju je simbol slobode i oslobađanja od stega. Onog trenutka kad Šila pusti kosu, ona pušta i svoje principe, dotadašnja uverenja, ona veruje u nešto potpuno drugo. Kosa je nekako i simbol mladosti. Moja kosa je i dalje tu, iako sam promenila i boju, ali uvek će u njoj biti neke ženske snage. I zbog toga je strašno kada ženama na hemoterapiji opadne kosa, jer onda izgube svoju snagu i lepotu. Zato se kampanja koju sam radila sa “Pantenom”, kroz koju se sakuplja i donira ženska kosa, zove “Daj snagu“.

Promo/Danilo Pavlović

Javna ličnost – Interesovanje za vaš život je ogromno od samog starta vaše karijere. Šta ne vidimo, jer je zamagljeno vašom popularnošću, a mnogo je bitnije od toga što ste javna ličnost?

Na početku karijere shvatila sam da ne možete ništa da sakrijete od novinara. Sigurno je da postoji razlog zbog kog oni ne pišu o nekim ljudima, možda je to poštovanje prema zvezdama koje dugo traju. Nemoguće je sakriti se u gradu kao što je Beograd, i zato je mnogo poštenije reći neke stvari nego pustiti da ljudi sami o tome pišu. Nikada ništa nisam krila, dozvoljavala sam da javnost vidi i kada sam srećna i kada sam nesrećna. Imala sam i uspone i padove koje su mediji uvek pratili. Mi kao pokušavamo da sačuvamo svoju privatnost, ali to je toliko apsurdno u Srbiji, gde se sve pretvorilo u rijaliti. Prirodno je da tvoja publika želi da zna kada si srećan, i to ne možeš da joj uskratiš. S druge strane, u trenucima najveće popularnosti i histerije čovek poželi da se negde skloni, a opet, divno je kada ti priđu deca, i ne možeš da bežiš od toga. Glumac ne postoji bez publike, a novinari, na kraju krajeva, kreiraju tvoj imidž u javnosti. Mislim da to treba shvatiti na najbolji mogući način.

Noćas nam stiže godina od koje mnogo očekujemo. Ako su tri želje dovoljne za sreću, koje su vaše?  

Želim da budete zdravi, da birate prave sadržaje i da se okružite dobrim ljudima.

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike