Matija Bećković za 24sedam: Manje sam očekivao od života

01.12.2020

16:30 >> 14:08

0

Autor: Dejan Ćirić

Na današnji dan rođen je jedan od naših najvećih književnika, prepoznatljiv po izuzetnim delima i kariranom sakou, koji je postao njegov zaštitni znak

Matija Bećković za 24sedam: Manje sam očekivao od života
Copyright ATA Images

Pre nego što se osvrnemo na izuzetan opus Matije Bećkovića, na njegov život, rad i delo, imali smo zadovoljstvo da sa velikim umetnikom nakratko porazgovaramo na dan njegovog 81. rođendana. Kada se javio, prvo se začuo smeh, a onda vedrina u glasu i duhoviti odgovori na pitanja. Bilo ih je dovoljno samo nekoliko da saznamo suštinu i razloge zbog kojih su neki ljudi s pravom to što jesu.

Jeste li pronašli sreću i zadovoljstvo u životu tokom svih ovih godina?

Više nego što sam se nadao. Manje sam očekivao od života. Prosto, takav je bio.

Da li ste, shodno svojim ambicijama, snovima i željama iz mladosti, do sada ostvarili malo, mnogo ili dovoljno?

Što bi rekao Ljuba Nenadović: „Ako je od mene, mnogo je i ovo.“

Čime se najviše ponosite u životu i karijeri?

Prota Matija Nenadović je u svojim memoarima napisao: „Kada se osvrnem na svoj život, ne nalazim nijednu stvar za koju bi me moja savest prekorevala.“ Isto je i kod mene.

Koje vaše delo najbolje opisuje vas i vaš život?

Da budem iskren, mislim da ga još nisam napisao.

Ima li još neostvarenih želja?

Dok je čovek živ znači da postoji neki razlog da traje. Tako da ima želja, i životnih i rođendanskih.

Šta je vaš životni moto?

Drži hladan razum u ognju. A oganj je, svakako, srce.

ATA images / Miroslav Milić

Matija Bećković je srpski pesnik, književnik, filolog, redovni član Srpske akademije nauka i umetnosti, član Krunskog saveta prestolonaslednika Aleksandra Karađorđevića i društveni radnik. Rođen je 29. novembra 1939. godine u Senti. Poreklom je iz Crne Gore, iz plemena Rovaca, iz bratstva Bećković-Drašković. Matijin otac Vuk je u Senti službovao kao kraljevski oficir. Majka Zorka Taušan bila je kći solunskog dobrovoljca naseljenog u Kanjiži. Porodica se više puta selila, a kada je počeo Drugi svetski rat sklonila se iz Novog Sada kod svojih rođaka u selo Velje Duboko, gde je Matija završio osnovnu školu, a niže razrede gimnazije u Kolašinu i Slavonskom Brodu. Maturirao je na Višoj gimnaziji u Valjevu. Školske 1958/’59. godine upisao se na Filološki fakultet u Beogradu, na grupu za jugoslovensku i opštu književnost.

U šestom razredu Valjevske gimnazije osvojio je prvo mesto na Literarnom konkursu. Za prvi književni honorar dobio je novčanu nagradu od 12.000 dinara, od koje je kupio karirani sako, koji je do danas ostao njegov zaštitni znak. Prvu pesmu „Preludium“ je štampao kao gimnazijalac 1957. godine, u „Mladoj kulturi“, a prvu knjigu „Vera Pavladoljska“, posvećenu svojoj životnoj ljubavi, objavio je 1962. godine. Poema je doživela izuzetan uspeh, i već sledeće godine je primljen kao poznati stvaralac u Udruženje književnika Srbije u Beogradu. Kasnije će biti izabran i za njegovog predsednika.

Bećkovićevi prozni i poetski tekstovi priređivani su za pozorište i izvođeni na domaćim i stranim scenama. U Narodnom pozorištu u Beogradu je 1978. godine izvedena „Međa Vuka Manitoga“, a potom monodrame „Reče mi jedan čoek“ i „Ne znaš ti njih“. U Zagrebačkom teatru ITD, „Kazalištu mladih“, „Jazavcu“, „Teatru MM“, Srpskom narodnom pozorištu, „Klubu M“ igrane su pozorišne predstave po njegovim tekstovima. U Savremenom pozorištu u Beogradu u sezoni 1970/’71. izvedena je komedija „Beograd nekad i sad“, sa istoimenim komedijama Sterije i Nušića. Napisao je dve televizijske drame i dve jednočinke za decu koje je Televizija Beograd emitovala 1966. i 1967. godine. Adaptirao je sa Borislavom Mihajlovićem Mihizom „Gorski vijenac“, a predstava je izvedena na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu.

ATA Images

Dramska poema „Če – Tragedija koja traje“, koju je radio sa Dušanom Radovićem, prevedena je na nemački i engleski jezik. Zapisi iz knjige „O međuvremenu“ takođe su prevedeni na engleski jezik 1970. godine.

Za svoje pesništvo Bećković je dobio mnoga priznanja, među kojima se izdvajaju: Nagrada „Milan Rakić“, Oktobarska nagrada, Sedmojulska nagrada, Zmajeva nagrada, „Disovo proleće“, Belovodska rozeta, Zlatni krst kneza Lazara, Ravnogorska nagrada, Nagrada „Stefan Mitrov Ljubiša“, Velika Bazjaška povelju, Nagrada „Odzivi Filipu Višnjiću“, Biblios, Nagrada Vukove zadužbine, Njegoševa nagradu, Žička hrisovulja i mnoge druge. Za poemu „Ćeraćemo se još“ dobio je nagrade „Tipar“, „Zlatni bestseler“, „Jovan Dučić“ i „Laza Kostić“.

Za dopisnog člana SANU izabran je 1983. godine, a za redovnog 1991. Član je Srpskog PEN centra, kao i Udruženja za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju „Adligat”, u kojem je aktivan od samog osnivanja, 2012. godine. Nosilac je Povelje zahvalnosti Adligata, za zalaganje i doprinos razvoju Udruženja.

Bećković je jedan od retkih akademika koji su kritikovali Slobodana Miloševića još 1991. godine. Tokom njegovog režima učestvovao je na mnogobrojnim protestnim skupovima.

Njegova supruga se zvala Vera Pavladoljska i njoj je posvetio jednu od svojih najpoznatijih pesama, koju je kasnije izvodio Arsen Dedić. Vera je bila Ruskinja, kći izbeglice sa Kavkaza. Matija i Vera upoznali su se u Valjevu 1956. godine, a venčali 1964. Dobili su ćerke Ljudmilu i Olju. Vera je radila u Univerzitetskoj biblioteci u Beogradu. Nakon teške bolesti, preminula je 1998. godine.

PROČITAJTE JOŠ: Miloš Crnjanski dobio stalnu muzejsku postavku u Italiji – 24sedam

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike