Oštra reakcija Džonija Štulića: Ovo je istina o Azri i Novom talasu

05.12.2020

11:25 >> 20:14

0

Muzičar nikome nije ostao dužan u svom novom takstu koji je napisao reagujući na knjigu Dušana Vesića Bunt dece socijalizma

Oštra reakcija Džonija Štulića: Ovo je istina o Azri i Novom talasu
Copyright Printscreen/Youtube

Legendarni muzičar Branimir Džoni Štulić oglasio se nakon nekoliko meseci od kada je objavljena knjiga Dušana Vesića “Bunt dece socijalizma” koja u podnaslovu ima “Priča o novom talasu”, kako bi dao svoju istinu o bendu Azra, celokupnom periodu, muzičarima i Novom talasu.

– Sada ću izneti nastajanje Novog talasa, tako da niko nikad više ne mora čeprkati po osnovama i tražiti razloge dotičnog vala – napisao je Džoni, a mi prenosimo njegov tekst u originalu, kako on inače piše – mešavinu ćirilice i latinice, sa Jutjub kanala Petrović Petar.

… dakako, nekolicina onih kojima je nešto uspelo, dok je sraćkovića i onda i sada bilo o–ho–ho. Evo primera, Dušan Vesić (nije zamenik gradonačelnika Beograda) hitro izda kњigu o Novom talasu, gde čak i u reklami za њu koriste moju sardonskim humorom izrečenu o њemu opasku da je Borges (koju, napravivši se lud, i u kњigu metne), dakle, ne može bez mene, premda me uopšte ne gotivi, kao ni moju muziku, te mi zato prebacuje da sam dozvolio da budem mit (želeći da se vaљam po govnima da bi mi onda baš to sa uživaњem pod nos stavio), čime izvrće pravo staњe stvari jednačeći Rols–Rojs i trabant, jer prelazi preko razloga za mit (tako stvara prostor sebi, o nepostojećem pišući, mislim, zacelo bi tih pedeset dobrih sastava stvorilo isto toliko pesama, pa bi bio moguć dokumentarac i bez mene).

No živeti se mora, otuda prilagodba. Tako ispada da sam uspeo zato što sam bio podoban (kako onda, tako i sada) za razliku od њega nepodobnog (kako onda, tako i sada), jer nije moguće da smo isti. Glavni dokaz moje podobnosti mu je to da sam se zabavљao sa kćerkom Vladimira Bakarića, pa je vlast tako znala sve o meni, kao i to da sam levičar, markista, veli: meni je u jednom intervjuu hiљadu devetsto

osamdesete priznao da je markista.

Foto: 24sedam/ Katarina Mihajlović

Sad, њega pamtim od prvog razgovora, početkom osamdeset treće, pred izlazak Fazana, kad mi dođe u Zagreb po razgovor. Osamdesete, ako je i postojao, sigurno mu ništa nisam priznao. Posle toga ga još jednom, devedeset pete, videh u њegovom stanu, gde se odmah vojnih enciklopedija primih, pošto iste u Zagrebu imadoh – to velim zato jer kaže da sam bio sin oficira JNA, skroz podoban.

Tek možda nešto pobrka iz mojih istupa, kao što je i za Borgesa, mislim, klasnu borbu sam potezao, otkako bejah neposredni proizvođač za razliku od њega, međutim, markista nikad nijesam bio, ako sam se besprizornoj stoci kao levičar i pričiњao, jer tamo gde si, tako se i ponašaj (turneju osamdeset treću mi zapamte po adisas trenerci, mada beh u maršalskim pantalonama na štraftu).

I takođe ovo: Џonijevi komentari društvenih i političkih tema izgledali su često kao da su izašli iz humorističkih serija Radivoja – Lole Đukića, s tim da je kod Đukića sve to bar bilo donekle duhovito. Lepo. Pa što je to kod tebe tako duhovito, osim što si na tuđi račun oslaњe stekao – po sebi dovoљan razlog da se pukne od smeha. I zar ne bi bilo dolično pisati o takvom velikanu (kojem obrišu sve epizode na video kasetama da dobiju prostor za druge sadržaje), a ne o bezvezњaku poput mene?

Jer onda je i celokupni Novi talas promašena tema, što ti nije doprlo do dupeta. Gde je tu logika? I pošto si za hrvatsko tržište čak i naslov kњige promenio (i gaće spustio), nema druge nego zakљučiti da se spremaš tamo emigrirati (već jesi, poput mnogih Srba pre tebe).

Uostalom, svako malo ih posećuješ, što je i razlog da nikad ništa o ratu kazao nijesi, ali zato meni to podmećeš, po istom obrascu kao što i o drugom sudiš i spletkariš sudeći po sebi (i po naruџbi, otkako te izvlače na svetlo dana u te svrhe, pošto si devojka za sve), ta ko bi za tebe bez tvog lešinareњa ikad znao, izuzev po sloganu, Imaš li snage Bregoviću, dakako. Kamenko i Kremenko. Drži se ti samog sebe, pišući i pevajući o sebi, budući je Borges pisao crpeći iz sebe, premda ga vid nije najboљe služio (a ti si slep kod zdravih očiju), i nije se poredio sa tobom, a kamoli da još uzneseno misli kako mu je stil boљi od tvoga.

Prethodno beše zasnovano na њegovih par istupa, jer dođe nekad takvo vreme da lešinari pričaju sa lešinarima, otkako drugih sagovornika nema. Međutim, imade on još bisera, ali na drugim mestima, kad već preuzme način apostola po znanom pravilu, ako ga već ne možeš pobediti, a onda mu se pridruži. Kњiževnu karijeru počne sa onim što je stvarno voleo – Dugmetom – jer kao nepatvoreni čoban shvati da po gradovima ima više ovaca nego po selima, i boљe se živi, da bi onda nastavio sa Magi iz EKV–a, budući se u њu zaљubi, no pošto od tih stvari nema leba, a već se spanđao sa Kamenkom, moraše preći na mene, to jest Novi talas.

U polučasovnom razgovoru za Sputњik (radio) odmah daje na znaњe da mu je kњiga nameњena deci koja bi htela nešto izvesno znati, umesto rekla–kazala, jer izvore je teško naći i nisu pouzdani (što stoji), međutim, sem za beogradske stvari, on je zadњa osoba koja će ikom rasvetliti Novi talas, jer niti išta zna o tome, niti je to њegov ukus, utoliko to veoma smeta, koliko i њega smeta što Balašević koristi reč “nas” u svojoj pesmi Računajte na nas (jer nije pitao њega koji tako ne misli), ali ga ne smeta (to “nas”) kad se on (Vesić) samoproglašava savešću i delom Novog talasa, ugrađujuć se i poistovećujuć sa њim (sa čim veze nema).

Daљe, lucidno primetivši kako uz moje pesničke slogane i levica i desnica kroči, zakљuči da to beše pretežak teret za malog čoveka (mene) da se sa time nosi, koji se zato povuče sa scene, što on, veliki čovek (koji i objašњava i prosvetљava), iskoristi; je li išta, otuda, zornije nego da je upravo on taj lik iz poslovice: ko se zadњi smeje, najslađe se smeje. A Pika Stančića proglasi za najvažnijeg prvaka Novog talasa – ča se ni kriv ni dužan iščuđava.

Međutim, on niti zna niti razume, zato sve tê pomije, inače ne bi ni zinuo o tome, jer ko zna ne govori, dabome. Kao kad bi zaostalo
dete iz obdaništa učilo atomskoj fizici tvorca atomskih stvari, pa me na primeru prve ploče javno ispravљa i podučava rekavši da je problem bio u rezaњu, a ne, kako ja to obelodanih, u produkciji, budući Krorekov disk zvuči boљe, što stoji, ali samo zato što kod takozvanog post masteringa upotrebe limiter koji služi u tê svrhe (a nisu ga imali u moje vreme), no i daљe je to najgora zvukovna ploča vascele planete.

Uzgred, nisu imali moje dopušteњe da to rade, jer i za њih važi hit Mice Trofrtaљke: Moja roba, moj dućan, kome neću, tom ne dam. Kad smo već kod hitova, kojima su Vesiću puna usta, ja nisam imao nijedan, jedini novotalasni hit moguće beše Moja prva љubav od Haustora,
mimo toga Stublić napravi pesmu i po – i to je sve.

Celokupni Novi talas ne iznedri pesmu. Što se mene tiče, obelodanih bar sto pedeset dobrih pesama, sve da i nisu hitovi, i utoliko ne spadam u Novi talas uz sve to što ga napravih (ktome Azra je prodala više albuma od Dugmeta). To se jednostavno dade izmeriti. Koga su Tajm, Korni grupa, Indeksi, Ju grupa, Smak u glazbu gurnuli? Bijelo dugme moguće Tompsona. Buldožer nikoga.

Azra na stotine њih, koji i dan–danas imaju grdnih problema sa skidaњem većine pesama, jer upravo ih takovi i slični prevare tvrdeći
da su mi pesmuљci na tri akorda, dakle, takozvani kritičari il rešetari su čisti nadrilekari koji, štaviše, deluju iz najnižih pobuda. I dobro je da više nema rocka, jer bi inače umro od šoka. Ali ništa zato, ovima je svejedno. Kao onaj što celu noć zanoveta da je žedan, pa napivši se opet nastavi: “Jao, što beh žedan!”

No Slobodna Dalmacija dade prikaz tog uratka iz pera Sandra Podguza (alias Pogutz), stavivši kao naslovnicu, uz ostale fotografije, sliku Azre MK III iz sedamdeset osme, napisavši ispod њe: rani Film sa Stublićem i Štulićem, dakle, prvom zgodom sledi izvešće sa nekog koncerta iz Rimskog amfiteatra u Puli, gde će ispod fotke pisati: Hrvatska arena u Puli.

Naravno, kad se doba okrenu i pristignu Hore (božice četiri godišњa doba i vratarice na Olimpu, to jest O tempora, O mores), neki će drugi podguz, ili čak i isti, pod svetlopis amfiteatra metnuti neku drugu podobnu odrednicu. Uostalom, sve se meњa osim kameњa. I kako samo uživaju u tom stihu – seљačine uvek u prve redove – ko bi reći da ću tom umotvorinom večnost steći.

Stoga, mimo levice i desnice, i seљačine nose moje parole, upravo zato me i drže pobeguљom i dezerterom, jer pevah o њima, a kad ih trebah podržati, zgiљah glavom bez obzira (doduše, utekoh davno pre toga, ali upotrebih uvrnutu konstataciju zbog samog argumenta).
Tja, život nije bajka. Niti je zlato sve što sija. I da nisam prvi (i jedini) stavio u stihove tu reč podoban, mislim, kažite mi ko je podoban,
kažite mi ko je opasan, iz Uvek iste priče, Vesić ne bi ni znao za њu, pa bih sad uživao dobro zasluženu mirovinu. Ovako žaњem što sam
sejao. I pravo mi budi. Trebah kao Srebrena krila i Novi fosili pevati samo o ženama.

Svejedno, bilo muško ili žensko, kad se radi o dugovaњima, Hrvatska duguje preko četrdeset milijardi evra, što znači da je trenutno svaki
stanovnik zadužen debelo iznad deset hiљada. I svakim danom će to biti još i više, otkako se pučanstvo smaњuje nasuprot kamata i glavnice.

Međutim, nazad na Vesića. On me pre osamdeset treće dvaput ugleda, zatekavši se u mom društvu (mada ga se ne sećam, jer bilo ih je), što znači da to bejaše neobavezno ćaskaњe (a i nikad nijedan razgovor ne autorizirah): prvi put, sredinom septembra osamdesete, pre tog Azrinog nastupa na Tašmajdanu; i drugi put osamdeset prve, posle beogradskih februarskih nastupa u Domu omladine; i oba su razgovora za Zdravo.

Tâ natuknica o marksizmu je iz osamdeset prve (a ne osamdesete), i jasno se nastavљa ili proizlazi iz prethodnog pasusa gde kažem da bih
samo želeo da radnici ovladaju svojim radom (jer sam neposredni proizvođač), i otuda to vežem sa marksizmom, kao što se i bezgrešno začeće veže uz devicu Mariju. To su za њega španska sela, drugim rečima, takve stvari uopšte ne razume (ni onda ni sada), kao što nije ni zadњi deo iz osamdesete, gde kratkom pričom sažimam upravo ovo što sada grizući plajvoz mukotrpno pišem – da sam ja pismo, a on taksena marka (to jest parazit):

Za kraj još malo Џonijevog filozofiraњa.

Princip љudskog delovaњa je u svim situacijama potpuno isti. Sve isto, radio ti u muzici, u rudniku ili na Marsu. Kao otisci prstiju, nikad nisu dva ista, ali odmah prepoznaješ prste, je l tako? Taksena marka. Љudi marke i љudi pisma. Marka bez pisma ne ide. Pismo može bez marke, bilo je pre pismo nego marka, je l tako? Marka je pronalazak prokletih feudalaca, zbog takse. To je neki veliki Francuz rekao – proklet bio ko je prvi kolac u zemљu zabio, shvataš? …

Ne, ali nije bitno, važno je da smo živi i zdravi. A sada ću izneti nastajaњe Novog talasa, tako da niko nikad više ne mora čeprkati po osnovama i tražiti razloge dotičnog vala. Azra je imala pesme, ostali se samo slikahu.

Otuda se prva pojavila u novinama, a i imade pre svih prve nastupe (tri tjedna pre Pankrta, nalazimo se u sedamdeset i sedmoj, seveda,
i stoga Novi talas nije krenuo iz Љubљane, tê godine, inače, svirahu samo tâ dva benda). Taj prvi takozvani Novi talas čiњahu četiri
sastava: Azra, Pankrti, Kazalište i Parafi. Novi talas zato jer se konačno počelo nešto dešavati u što se i Polet ukљučio i na čemu je karijeru napravio (organiziravši Azrinu turneju sedamdeset osme po Hrvatskoj).

Zadњi skupni nastup tê prvovalne lige bejaše sredinom novembra sedamdeset osme u Rijeci na Trsatu u Dvorani mladosti. Tu konča prvi
talas koji potraje dve godine. Krajem sedamdeset sedme Pankrti daleko najboљe zvučahu i za pet kopaљa iznad Azre bejahu otkako kavere
Seks Pistolsa i panka svirahu i ktome sa pravim Lespolkama, uz sve to što dvojica gitarista imahu brade kao ZZ Top (otuda i oksimoron da
brijem bradu, koju inače nikad nisam nosio, da ličim na kopilad, jer to je značeњe tê reči pankrti, koja u sebi ima i pank, naime, dobro
ime, pola uspeha, kao što i azra znači jako svetlo na staroegipatskom, kako se i pokaza).

Međutim, već iduće godine, prešavši na svoje pesme, Pankrti su već bleda sena senke, tako da tu nestaju sa svetske pozornice. Kazalište pak čuvši Azru u Dubravi sedamdeset sedme, uz pomoć Duboke države odmah iduće godine singl snimaju i u prvi plan izbijaju, tako da tê tri pesme na Trsatu sasvim dobro izvode i, zapravo, tada najboљe i zvučahu; godinu–dve posle prestaju sa radom (jer ih je Azra MK IV oduvala), i tâ rupa potraje skoro deset godina, sve do osamdeset devete i Ruže hrvatske, međutim, i kao takvi su Vesiću najboљi sastav Novog talasa, koliko je i Parafima komunistička partija, ipak sem slike basiste sa Bum festivala sedamdeset osme, i menaџera koji bejaše veoma dobro upoznat sa mojim likom i delom, potoњi ne imahu baš ništa za ponuditi, stoga osamdesete pevaљku uzimaju i shodno sa svetske scene iščezavaju.

Od sedamdeset devete kreće drugi Novi talas, koji potraje do sredine osamdeset druge, zakљučno sa Pločnicima, kada Azra MK IV končava i u ropotarnici svetske muzičke scene svršava. Taj drugi talas je opet Azra otvorila, jer bez њe ne bi bilo ni Filma ni Haustora, u svakom slučaju, ona taj talas, kako rekosmo, zatvara. Tačka na i, doista.

A beogradski se odgovor na tâ novotalasna zbivaњa sastojao u tome da videla žaba da se koњ potkiva (i ne samo beogradski, rista). Međutim, budući je Beograd imao najviše novina (kao prestolnica), i muzičkih i inače, postade mu nasušna potreba imati i vlastitih koњa za trku, kad se trka već odvija, otuda besomučna Čorbina reklama i još koječega po obrascu, Ko viče jače, њegove gaće, spartanski, doduše (ali u poredbi sa Lakedemoњanima, ni nalik), osim piskarala, naravno, pošto Sparta nimalo do pisanije nije držala. Jednom neki jogin dođe u Spartu i ceo dan na jednoj nozi stajaše. Tad zapita Spartance mogu li oni tako. “Ne,” odgovore, “ali svaka guska može.”

Rekoh već da jedino pesme ulaze u rok službe, guske ne. Pesma nas je održala, њojzi hvala. A i Platon smatra da prvo biva muzika, pa onda politika, odnosno kakva muzika, takvo i društvo, jebiga.

Pokušaću objasniti zašto su Pankrti koncem decembra sedamdeset sedme bili boљi od Azre za pet kopaљa. Prvo, zagrebačka muzička klima beše gotovo potpuno ista kao sada, ili čak i gora (postojahu Parni Vaљak i Drugi način), te Pankrti donesu eksploziju zvuka – koji je suština rocka.

Drugo, upotrebe izravnu prečicu (ne gubљahu vreme nalazeći sebe) skinuvši zvuk panka (a svaka pesma je imala dve note, ako i toliko) – Seks Pistolsa – na vaљanim gitarama (kao da šezdeset četvrte bane neki bend u grad svirajući Bitlse na Rikenbeker dvanajstici, oksovima i Ludvigu, plus tango čizmice i crni porub na kragni).

Tê im prve dve navedene stvari (Pistolsi i Lespolke) omoguće zvuk, jer u rocku (za razliku od bit muzike) sve preko tri akorda uništava trud. Treće, moje su pesme tada bile u lejd beku, odnosno sevdahu sa Pločnika, uz još neke lakše brojeve snimљene pre toga albuma,
minus par bržih numera, dakle, zrela građa, ali sa milion zahvata (akorda), skroz neprimerena času, publici i sviračima. Četvrto, oni behu
otprilike kao MC5, ktome nadođu upravo u najboљi čas, pred Novu godinu i na sav glas, u čemu im mnogo pomogne i dvosedmična proba, jer inače bi propustili najboљe vreme, pošto se već iduće godine čar panka polako gubio sa svetske scene.

Peto, momci duvnuše pred izlazak na binu travku ili dve, pa se u sevdahu, sporom već po sebi, usporeno kasnilo pola sekunde, kao da si u vodi; ja u A, drugi gitarista u B, basista opet u nekoj temi Strengelsa, a bubњar u џezu. Zapravo besmo praoci atonalne muzike na tim prostorima. Elem, to mi iskustvo bude dobrodošlo, te odmah potom krenuh još jednom, po drugi put; krajem sedamdeset osme po treći put; a sedamdeset devete i četvrti – za popizditi.

Do tog “ogledavaњa” sa Pankrtima u Galeriji Studentskog Centra (što se mene tiče neočekivanog, niti se radilo o ikakvom ogledavaњu, tu reč, kao čovek pera, koristim samo zbog izraza – bijući mi to prilika za svirku kao i svaka druga), imadosmo šest nastupa, dok oni par maњe; no sledeće godine razlika bude još i veća, a od sedamdeset devete se već i ne računa.

Pokazivaњa iz sedamdeset sedme navodim samo zato što mi idu u korist za razliku od zvuka. Rečju, tukao sam i њih i sve druge iskљučivo pesmama, ili, prebacimo li se na vojni rečnik, imadoh џebane, to jest streљiva, za razliku od protivnika, te je ishod razumљiv unatoč tome što oni imahu sjajnije oružje – pustimo li postrani srce u junaka ili zasrane čakšire (ili dimije, pošto noviji rock posta ženski sport).

Tako stvari stajahu sedamdeset sedme. Iduće godine – jer ustreba mi pet meseci da natraške sa Filigrana zvukovno i aranžmanski dostignem svoj prvi album ili nešto slično tome, ča se otad po mom pevaњu “tvrda stolica” nazove, što bude koren mog uspeha, jer niko pre tako ne revaše, a sve nastupajući kad god i gde god se to moglo – krajem maja bukne Novi talas istovremeno sa Azrinim plakatima (Reket roll iz šume Striborove), nalažeњima pred Zvečkom, i Poletom koji stade pratiti tâ zbivaњa, zarad čega ih i okrste Novim valom (jer konačno se nešto novo i domaće, događa).

Krajem leta, pojačan Stublićem, pođoh na hrvatsku turneju (deset mesta), koja konča koncem novembra. Tad ih napustih i nastavih sa Saherom prvu polovinu sedamdeset devete (Rundek sa mnom svoj prvi nastup imade), a onda od septembra kreće trica, dakako, pre toga dođoh konačno do singla, takoreći zadњi od novotalasnih snaga, premda se prvi zaputih, ali izgleda takva mi je karma.

Što se tiče Pankrta, rekoh, beše to zajebancija sa moje strane, jer mislio sam na kopilad oko sebe, a ne na sastav Pankrte, koji tu kopilad
tako silno dirne. Uostalom, nikad im se nisam približio, a kamoli na њih sličio. Kaj god. Ta i kako bi. Oni imahu dobre tekstove, ali
nikakve melodije (za razliku od mene), mimo toga bejahu one trick pony ili fah idioti, odnosno samo pank, što će reći gejšine cipele, dok ja uvek hodah bos, ako znate što želim time reći.

Meni su u to vreme dobro poslužili, jer, bez њihovog primera, svirači bi se oko mene i daљe kao mlade uspijali i kilavili u svom verovaњu kako rep maše psom, a ne pas repom, pošto u to doba samoupravљači behu puni sebe, to jest, baš kao što i Pankrti vele, “lepi
i prazni.”

I takođe bolesni (ne samo Љubљana i Rijeka), kako se prvom prilikom i pokaže, mada je sada još gore. Ja sam Pankrte slušao i gledao samo dvaput, sedamdeset sedme u Zagrebu, i godinu potom u Rijeci, dakle, uopšte ne stoji što Pero Lovšin zbori kako sam prisustvovao
њihovim nastupima po zagrebačkim predgrađima, osamdesete. To naprosto nije istina.

Moguće to pobrka i spoji sa zgodom iz osamdeset i neke (u rasponu od osamdesete do osamdeset treće), kad odoh u kasarnu po њihovog basistu i sa њim dođoh do њih negde u gradu (bejaše to u Zagrebu), gde se sa њima zadržah ne više od desetak minuta, pa odoh. Sem toga, Peru sretoh još samo jednom, osamdeset sedme, na svom љubљanskom koncertu u oktobru, tjedan pre dva zagrebačka nastupa u Maloj sportskoj dvorani.

Pank je meni skroz u redu, ali ja sam iz drugog sveta, uz to beše u to doba neopravdan i nesrazmeran pritisak da se bude pank, što već po sebi uopšte nije pank.

Razlika, dakle, između Azre i Pankrta u to vreme sedamdeset sedme bejaše kao između seoske straže i redovne vojske – od naoružaњa
do zapovedaњa – stoga na tome najozbiљnije poradih u danima posle toga, otkako je rat, po mnogima, najvažnija stvar, zaboga. Ili ako
bez ruma nema šturma, onda bez stege nema šege, odnosno zajebancije, čemu svedočite. Nadaљe, moguće su Pankrti osamdesete sreli moga dvojnika, jer bude jedan takav u Zagrebu, pošte me najbliža rodbina jednom vidi na mestu gde nisam bio, dok mi to drugi jasno stave na znaњe rekavši da tako izgleda (na svu sreću) samo dok ne zine, tada ga, naime, otkriva sklop prosto proširenih rečenica, tok misli i slatka beseda, se razbire.

Međutim, ne uspeh se na њega izvući prilikom plaćaњa poreza, a što je i pošteno, jer nije mi on pesme radio, koliko ni rođeni otac, a
kamoli još partija na vlasti i pankrti oko mene, budući su i takva mišљeњa izrečena tokom dugog (po mom odlasku) mirnodopsko–poratnog vremena u kojem se jedino vrtela pesmica: Što te nema, što te nema… i nisam bez veze sebe na tim počecima zvao Џoni Krelac, toliko je bio glup i uzaludan svaki trud među lepima i praznima. A tek ružnima i praznijima. Ma i tako, uz božju pomoć, nekako ostvarih zadano, premda, kao u onom vicu, da ste samo videli kako je sve to izgledalo pre nego što je gospod svoje prste upleo.

Ukratko, ovisih o dobroj voљi nekolicine ludih seљana, kojima se obratom sudbine ludost kasnije izdašno otplati srećnim dobitkom srazmernim nedarovitosti њihove vrline. A i kažu, dabogda imao, pa nemao. I kad se samo setim kako su ih mame odvraćale da sa mnom budu – sudeći, dakako, po svom usudu.

No ima još jedna stvar koja beše naročito važna u to vreme, naime, izgled. Ja ništa do toga nisam držao, delomično jer pod utecajem mudroљupstva beh nakloњen suštini (a ne pojavnim oblicima), recimo dervišizmu (isto kao Tin Ujević minus duvan i alkohol), a delomično i prosvedovah, no najviše zato što večno meњah staњa, filmove (i kroz sve prođoh idući za saznaњem, to jest da se uverim na svom primeru, kao što svaka budala radi, jer pametni to čine na tuđem), i, uostalom, tako živeh, boemski, što je lepši izraz za prosto klošareњe.

Drugi pak nakloњeni slikaњu veoma paziše da ispadnu kao sa stranica muzičkih časopisa, odnosno iz srca grada (svak se bori za ono što mu fali), otuda oni urbani, a ja seљačina. I doista, tek kad se ošišah i brk obrijah tog proleća sedamdeset osme, stade zora izraњati, a budućnost ružičasta izgledati, otkako se naizgled podmladih i sa starmalima izjednačih, koji redom bejahu mlađi od mene. To me na neki način zabavљalo, a i kažu da male stvari čine velike stvari.

Ipak i daљe preko leta redovno hodah bos po gradu, štaviše, dođoh takav i na miks prvenca singla u Lisinski – od čega Husu ispadnu oči, te se otad prikloni duhovnom vidovњaštvu. Drugo mu i ne preosta. Dapače, šokira to i Houru, pa zbog toga stalno premeće cipele po pesmama, a moguće ih pred spavaњe i pod jastuk meće. Tako i na ovim otrcanim primerima možemo videti da mi utecaj beše dubok i sveprožimajući.

Štaviše, osamdesete u Splitu u zapari Omladinskog kluba nastupih gol do pojasa, što nagna Mladenovića kasnije isturiti svoja široka ramena, da ne spomiњem Čorbu koja se odvaži slomiti gitaru na bini dvadeset pet leta posle mene – kad joj padne cena. Navodim sve ove stvari sa zadrškom i stidљivo (jer moram, pošto se lažemo već punih četrdeset godina na moju neizmernu štetu), budući su one kudikamo gore, ili, da rečemo, samo vršci ledenog brega.

Evo još nekoliko primera. Kao što Novi val krene medijski u Zagrebu pred leto sedamdeset osme, tako plane na saveznoj razini dve godine kasnije Azrinim koncertima krajem avgusta u Beogradu i tjedan ili dva potom u Sarajevu, što iznedri beogradski i sarajevski odgovor na tâ zbivaњa – u Beogradu to beše u Domu omladine, a u Sarajevu u maloj Skenderiji. Bejaše to potpuno isto kao što i Bitlsi postanu planetarni šezdeset četvrte za prve američke turneje. Dotle su bili zvezde samo doma…

… Celokupan tekst Džonija Štulića dostupan je na  Jutjub kanalu Petrović Petar.

 

PROČITAJTE JOŠ: Moma Rajin: Rokenrol je izgubio ubojitu oštricu koju je nekad imao

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike