Miodrag Radonjić ekskluzivno za 24sedam: Svaki poraz je samo blatnjavi korak ka pobedi

16.10.2020

05:03 >> 12:06

0

Autor: Dejan Ćirić

Popularni glumac u velikom intervjuu za naš portal otkriva da je životni put za njega najveće iskustvo

Miodrag Radonjić ekskluzivno za 24sedam: Svaki poraz je samo blatnjavi korak ka pobedi
Copyright Promo/Nemanja Miščević

Filmski vetar koji je Miodraga Radonjića svrstao u red najtraženijih i najtalentovanijih glumaca novog vremena nije se desio bez razloga. To nije bio onaj vetar koji ga je, kako kaže, sprečavao da se negde ne surva, već onaj koji ga je nosio do same ivice ponora, puštajući ga da se bori, da pokaže šta ume i odnese važnu pobedu na svom životnom i profesionalnom putu. Ipak, njegova karijera nije samo „Južni vetar“, niti je on samo Baća. Naprotiv. Neke uloge budu toliko uverljive da nam zamagle sve ono što čini lik glumca, pretvarajući ga u lik filmskog junaka, ali se između ta dva lica krije suština. Ona najvažnija – suština čoveka. Otvorena i duboka ispovest koja je pred vama otkriva tu suštinu i baca novu svetlost na život, rad i senzibilitet Miodraga Radonjića, dopuštajući nam da proniknemo u neke sfere njegovog života i umetnosti koje do sada, možda, nismo spoznali na pravi način.

„Južni vetar“ je upravo proglašen najgledanijim filmom u protekloj deceniji. Na koji način opisujete fenomen i tajnu uspeha tog ostvarenja, pre svega kao umetnik, a onda i kao direktan učesnik u projektu koji je umnogome promenio tokove srpske kinematografije?

Mislim da je tajna u spoju talentovanih, požrtvovanih i posvećenih ljudi koji su stvarali ovaj projekat. Ta „slučajna“ selekcija je uticala da svaki od učesnika da najbolje što može od sebe u tom trenutku. Ne postoji recept za uspeh ili, što bi rekli cinici, ništa tako dobro ne uspeva kao uspeh. U svakom slučaju, verujem da je uvek nepogrešiv put za stvaralaštvo kada kreneš snažno, punog srca, i mudre glave na to putovanje koje je bez konkretnog cilja. Cilj se uobliči na kraju, a to jeste glavni trik koji mnogi ne mogu da prihvate.

Uloga Baće je toliko snažna da se ponekad čini da je sve što ste uradili pre nje ostalo u senci. Šta je prouzrokovalo toliku uverljivost i autentičnost u liku koji vam ni približno nije blizak?

Uverljivost i autentičnost su subjektivne kategorije iz vizure svakog gledaoca ponaosob. O tome nikada ne razmišljam kada pravim ulogu, već pre svega želim da poverujem sebi. Ako ja ne verujem sebi, onda je gotovo nemoguće da mi publika veruje. Nije slučajno što, recimo, Danijel Dej Luis jako kompleksne uloge vežba tako što se više sati nalazi u toj ulozi, odnosno na snimanju praktično ne izlazi iz nje, bez obzira na to da li je u kadru ili ne. Tom tehnikom podiže lestvicu uverljivosti koju dokazuje samom sebi, pa se to odražava i na publiku. Nisam koristio te tehnike, ali nisam ni imao priliku da igram tako kompleksne uloge. Voleo bih da imam takva iskustva u budućnosti.

Da li ćemo u drugom delu „Južnog vetra“ jasnije videti sve ono što se krije iza Baćine spoljašnjosti i tokova njegovog života? Njegovo slabije, ranjivije, ili čak pravo lice, skriveno iza takve fizionomije, ponašanja i karaktera?

U nastavku serije definitivno hoćemo. U nastavku filma se to neće desiti, jer radnja filma traje samo dva dana, pa nema prostora za takav vid razvoja.

Šta će nam doneti „Ubrzanje“, i kakva ubrzanja priželjkujete u životu i poslu, a kada je važno zgaziti kočnicu?

Sada smo već snimili više od 70% filma i sa sigurnošću mogu da kažem da će „Ubrzanje“ pomeriti lestvicu na gore kada je ovaj žanr u pitanju. Ne priželjkujem nikakva specijalna životna „ubrzanja“, jer kada se previše ubrza i po zakonu fizike postajete nestabilni, a kamoli po zakonima života. Tip sam koji voli čvrsto da stoji na zemlji i da ima kontrolu nad svojim životom. Tada se osećam spremno i za sprint kad treba, a i za lagani džoging.

Promo/Nemanja Miščević

Često se dešava da glumci posle upečatljive uloge ostanu prepoznatljivi samo po njoj. Imate li bojazan od toga, i kako se razbija taj kalup jedne uloge i na svetlost iznose druge strane talenta i umetničke širine?

Tačno je da se to dešava, ali se ne događa ukoliko se nastavi rad na sebi i stvaralačko istraživanje. I dalje me inspiriše na hiljade tema i stvari koje su vezane za moj posao i verujem da ću tako izbeći da upadnem u bilo koji kalup. Samo u pozorištu postoji bezbroj inspirativnih uloga koje se mogu odigrati, naravno uz preduslov da vas to zanima. Tako da, ne plašim se kalupa.

Sa Milošem Bikovićem ste, osim privatnog prijateljstva, postali sjajan tandem na platnu i ekranu. U čemu su vaši talenti i privatne osobine potpuno različite, a u čemu slične, što i čini tako dobru sinergiju?

Mi smo nekako još kao klinci, na Akademiji, sjajno funkcionisali. Ali ne mogu tačno da opišem kako i zašto. Pele nam da jednostavan zadatak, bez teksta, samo temu za improvizaciju, a mi od toga napravimo scenu koja može da traje  više od petnaest minuta. Dešava se to kada ljudi umetnički „kliknu“. Ne znam koliko to ima veze sa privatnim osobinama, znam da su, recimo, Paja Vuisić i Čkalja bili totalno različiti ljudi i da čak privatno nisu ni razgovarali u nekom periodu, a bili su jedan od najboljih glumačkih tandema na ovim prostorima.

Promo/Nemanja Miščević

Koje ostvarenje, ili sama uloga, na filmu, televiziji ili u pozorištu vas je promenila i nosite je kao dragoceno iskustvo?

Jedna od najznačajnih uloga mi je uloga slepog mladića Džona, koju sam igrao u Zvezdara Teatru. To je bilo veliko saznanje i iskustvo za mene, naročito kada sam, pripremajući ulogu, upoznao gospodina Ranka koji je slep od rođenja, a doktorirao je svetsku književnost! Životna energija i odluke koje je doneo čovek sa takvim hendikepom su bile i ostale neverovatno nadahnjujuće za mene.

Koji ljudi su učinili to isto, kako u poslu, tako i van njega?

Od mnogih ljudi koje sam sretao, i u poslu i u životu, puno sam naučio. Životni put je nešto što doživljavam kao najveće iskustvo.

Na čemu uvek insistirate u profesiji, a na čemu u privatnom životu?

Insistiram na jednoj stvari, a to je da ništa ne treba raditi na silu. Kada kažem silu, ne mislim na fizičku silu u kontekstu da se ne treba pomučiti za nešto. Treba i te kako! Mislim na onu unutrašnju stvar koja vam šalje signale iz dubine duše da se nešto dešava „na silu“. To je teško protumačiti kada nas zbunjuju emocije, ambicije i strast, ali pažljivim osluškivanjem sebe verujem da je moguće.

U čemu još uvek niste dovoljno sazreli kao glumac, a šta ste naučili iz svojih grešaka u karijeri i životu?

Postoji sigurno mnogo segmenata u kojima nisam dovoljno sazreo. Pošto je gluma velikim delom slika sopstvenog životnog iskustva, samim tim mi predstoji dosta toga da prođem ka tom putu sazrevanja na koje gledam kao na „učenje života“, i u tom smislu bi ono trebalo da traje do kraja životnog puta svakog umetnika.

Promo/Nemanja Miščević

Pomenuli smo uverljivost. Imate snažnu ekpresiju zbog koje kod vas ništa nije bledo i nedefinisano. Jednom ste rekli da su u vašem poslu sva osećanja važna. Kako ih čuvate da se ne potroše i ne otupe?

Mislim da su osećanja nešto što se samostalno akumulira. Desi se da se u nekom trenutku potroše, pa se čovek oseti prazno, međutim, posle nekog vremena se ponovo javljaju i onda ih malo čuvamo dok ne osetimo da ih imamo u dovoljnim količinama. Zatim kreće ponovno pražnjenje i tako ukrug.

Izjavili ste da stvaralaštvo često proizlazi iz bola i tuge. Kako se to odražava na vaše kreacije u glumi, a kako na život? Kakva bol je pokretač?

Za mene postoje razni modeli tuge ili problema koji su pokretači stvaralaštva. To može da bude saosećanje sa tuđim životom i tuđom tragedijom koju glumac lagano prisvaja, pa počinje da shvata, razume i na kraju proživi. Posmatrajući bilo koje veliko delo dramske, književne ili filmske umetnosti, shvatio sam da se uvek ispriča priča koja sadrži neki problem, tugu ili bol. Čak i u crtanim filmovima za decu ne gledamo samo srećne junake koji nemaju nikakvu prepreku ili problem. To je valjda pokretač bilo kog stvaralaštva. Odražava se na život definitivno, u zavisnosti od teme sa kojom ste se uhvatili u koštac. Tu je važno da se uspostavi jasna granica između sopstvenog života van stvaralaštva i onog kada ste pod stvaralačkom inspiracijom. To nekad nije lako, ali šta ćete, „težak je život nas umetnika“.

Kakvi vetrovi su vas sputavali, a šta vam je pomoglo da nastavite dalje?

Sputavali su me vetrovi koji su duvali tako da me spreče da se negde ne survam. Svaki poraz koji nam se dogodi je zapravo samo blatnjavi korak ka pobedi koju, u tom trenutku, ne vidimo. Potrebna je vremenska distanca kako bismo shvatili zašto je nešto bilo dobro, iako nam se tako nije činilo dok smo kroz to prolazili.

Ko vam nije oprostio uspeh, a šta vi teško opraštate sebi?

Ne znam ko nije i ne želim da se bavim sagledavanjem sebe iz tuđih očiju. Verujem da ima toga, to je u ljudskoj prirodi. Teško opraštam sebi kada znam da nisam dao sve od sebe iz razloga nedovoljne zainteresovanosti ili lenjosti.

Neminovnost velike popularnosti vas nije zaobišla. Interesovanje medija za vaš život je veliko. Kako pronalazite meru, i na koji način prihvatate tamniju stranu medalje u toj priči?

Meru pronalazim u odlukama o kojim stvarima svog života javno govorim, i na koji način, a o kojima ne govorim. Trudim se da tu tamniju stranu što više posvetlim, postavim zilbu iz donjeg rakursa, pa bar izgleda svetlija.

Promo/Aleksandar Letić

Partnerstvo u glumi je izuzetno važno, partnerstvo u privatnom životu još važnije. Kakva žena čini taj kadar potpunim i daje vam prostor da izrazite sve što osećate i nosite u sebi?

Taj kadar potpunim čini iskren i otvoren odnos pun međusobnog razumevanja. Naravno da nije lako naći partnera za takav odnos, jer stvari moraju da se poklope i „kliknu“, baš kao i u glumi. Razlika je što u životu veliku ulogu u tom odnosu igra ljubav, dok u glumi to ne mora biti slučaj.

Kada gluma nije centar vaše stvarnosti, kakvim vrednostima, htenjima, interesovanjima i iskustvima dajete prednost?

Dajem prednost prirodi i svetu oko nas. Vrednostima koje se nalaze u našoj neposrednoj okolini, a često ih ne primećujemo zbog brzog ritma života koji nam se nameće. To su naizgled vrlo jednostavne stvari, a zapravo veoma bitne.

Rekli sta da ne živite u iluziji o sreći. Šta čini vašu realnu sreću?

To sam rekao zato što ne znam odgovor na pitanje šta je sreća. Više mi se čini da nam se servira „iluzija“ o sreći koja često podrazumeva takmičarski urbani život. Srećan sam u jako puno trenutaka u životu, ali sam nekada i tužan ili neraspoložen. Tada se ne trudim da ne budem tužan, nije to ništa nenormalno. Čak mislim i da je zdravo za dušu i psihu. Čovek se onda oseća slobodnim, pa shvatiš da si u stvari srećan, jer smeš da budeš i tužan, pošto si slobodan.

Šta je izvesno na profesionalnom planu do kraja godine?

Uskoro završavamo snimanje filma „Južni vetar – Ubrzanje“ i počinjem rad na predstavi „Audijencija“ sa Nikolom Rakočevićem. U pitanju je sjajna duo – drama. Od početka novembra počinje snimanje nastavka serije „Ubice mog oca“, a polovinom decembra probe za predstavu „Baal“ u Beogradskom dramskom pozorištu.

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike