Slikarski genije i zavodnik: Pablo Pikaso i njegovih 7 ljubavi

27.10.2020

17:23 >> 10:01

0

Jedan od najvećih umetnika svih vremena, voleo je platno, boemski život i mnogo žena

Slikarski genije i zavodnik: Pablo Pikaso i njegovih 7 ljubavi
Copyright Pablo Pikaso/Profimedia

Na sceni “Ateljea 212” večaras će biti odigrana premijera predstave “Jedan Pikaso” Džefrija Hačera u režiji Erola Kadića. U ulozi proslavljenog Pabla Pikasa (1881-1973) je Tihomir Stanić.

Na ovaj dan 1881. godine u andaluzijskom gradu Malagi u jedanaest sati čuo se plač deteta u kući profesora crtanja Hosea Ruiza i Marije Pikaso Lopez.
Porodična legenda kaže da se Pablo Pikaso rodio kao jako slabašno dete i jedva je disao, babica ga je proglasila mrtvim, dok mu ujak nije dunuo u lice dim cigarete. Pablo je nakon toga, ispustio gromoglasni plač. Tako je mladi Pikaso nastao u gustom oblaku duvanskog dima, kako je i sam znao da govori.

Puno ime mu je Pablo Dijego Hoze Francisko de Paula Huan Maria de los Remedios Cipriano de la Satistima Trinidad Martur Patricio Cito Ruiz Pikaso i, kako je govorila njegova mama, imao je prodoran i oštar pogled kojeg su se svi bojali u njegovoj blizini.

– Pikaso je bio neobično lep. Njegov izgled bio je đavolski i anđeoski u jednom. Neki su znali da se u njega zagledaju kao opčinjeni – imala je običaj da prepričava.

Pikaso je pokazao strast i veštinu za crtanje od ranih godina. Prema rečima njegove majke, Pikasove prve reči bile su „piz, piz“, skraćenica za špansku reč za „olovku“.

Do sedme godine, od svog oca dobio je formalno umetničko obrazovanje u crtanju i slikanju uljem. Ruiz je bio tradicionalni akademski umetnik i instruktor, koji je verovao da je pravilna obuka zahtevala disciplinsko kopiranje majstora, i crtanje ljudskog tela od gipsanih i živih modela.

Jednom prilikom, otac je našao Pikasa da slika na njegovom nedovršenom platnu skicu goluba. Posmatrajući preciznost i tehniku svog sina, Ruiz je smatrao da ga je trinaestogodišnji Pikaso prevazišao i obećao da će da se odrekne slikanja, iako mu se slike pojavljuju i kasnijih godina.

Godine 1895, Pikaso je bio traumatizovan kada je njegova sedmogodišnja sestra Kočita umrla. Nakon njene smrti, porodica se preselila u Barselonu, gde je Ruiz preuzeo poziciju na Školi lepih umetnosti. Ubedio je profesore na akademiji da dopuste njegovom sinu da polaže prijemni ispit za napredni razred. Ovaj proces je često trajao oko mesec dana, a Pikaso je uspeo da završi prijemni za nedelju dana, imao je samo 13 godina.

Madrid

Otac i ujak su odlučili da pošalju mladog umetnika u Madridsku kraljevsku akademiju umetnosti San Fernando, najistaknutiju umetničku školu u zemlji. Krajem 1897. godine, sa 16 godina, Pikaso je prvi put otišao samostalno da se školuje i primljen je na čuvenu akademiju. Pošto nije voleo formalno obrazovanje, počeo je profesore da naziva „tupanima“ i prestao je da pohađa nastavu ubrzo nakon upisa. Tada je zapisao: “Zatvarali su me u malu sobu sa belim zidovima i klupom na kojoj sam mogao da sedim. Bilo je sjajno, jer sam u miru mogao da slikam po zidovima”.

Madrid je imao mnoge druge atrakcije te je sve češće akademske prostorije zamenjivao kafanama i bordelima.
U Muzeju Prado pronašao je slike Dijega Velaskeza, Franciska Goje i Franciska Zurbarana. Biografi pišu da su retka predavanja na koja se udostojio da ode na akademiji uglavnom izazivala šok, jer je postavljao jako puno pitanja. To je posebno nerviralo profesore na akademiji pa su ga na kraju i izbacili.

Pikaso se u Barselonu vraća potpuno oslabljen i skrhan, ali oslobođen od pravila akademskog režima. Njegov otac pokušao je da mu pomogne i da proba da sina vrati na akademski put, tako što mu je organizovao izložbu njegovih ranih radova, naslikanih u to vreme. Međutim, 1899. godine miri se sa činjenicom da će Pikaso imati drugačiji umetnički put od njegovog.

Pablo se odriče njegovog prezimena jer ga smatra suviše običnim, te uzima devojačko prezime svoje majke za koju je bio veoma vezan, psiholozi danas smatraju i previše.
Sa dvadeset godina, 1900. mladi umetnik pravi svoju prvu samostalnu izložbu u kafeu „Četiri mačora“ kojom osvaja publiku. Ohrabren takvim uspehom kreće da osvoji Pariz.

Pariz

– Umetnost je laž koja nam pomaže da spoznamo istinu – govorio je Pikaso, a kako ga je smrt jezivo plašila stalno je strahovao da neće završiti ono što je započeo, i često je umeo da kaže: “Za sutra ostavi samo ono što želiš ostaviti nedovršenim, ako umreš”.

Ovo su bila vremena siromaštva, hladnoće i očaja. Piše se da je veliki deo njegovih radova bio spaljen kako bi malena prostorija bila topla, jer se njegove slike nisu prodavale.
U Madridu je sa anarhističkim prijateljem Franciskom de Solerom osnovao časopis „Mlada umetnost“.
Soler je pisao članke, a Pikaso je ilustrovao časopis i uglavnom je crtao mračne karikature koje simbolizuju stanje siromašnih.
Prvo izdanje objavljeno je 31. marta 1901. godine, od kada je umetnik počeo da potpisuje njegov rad samo sa Pikaso.

Profimedia

Plavi period

Pikasov plavi period, odlikovan je monohromskim slikama u nijansama plave i plavo-zelene, samo povremeno zagrejane drugim bojama. Motivi su često bili tužne prostitutke, prosjaci i pijanci. U tom periodu je bio pod jakim uticajem proputovanja kroz Španiju, te samoubistva njegovog prijatelja Karlosa Kasagemasa.
Počevši od jeseni 1901. slikao je nekoliko posthumnih portreta Kasagemasa, koji su kulminirali u mračnom alegorijskom slikarstvu La Vie (1903), a sada se nalaze u Muzeju umetnosti u Klivlendu.

Priča se da je njegov prijatelj silno bio zaljubljen u izvesnu Germin, ali je bio impotentan i nije mogao da vodi ljubav sa njom. Pikaso je rešio da odmeni prijatelja, što ga je potpuno dotuklo, pa je sebi oduzeo život. Ta tragedija Pikasa je oterala u pomenutu “plavu fazu”.

Ružičasti period

Ružičasti period karakterišu svetliji ton i stil, a sadrži brojne cirkuske ljude, akrobate i harlekine koji su poznati u Francuskoj. Harlekin, humoristički lik koji je obično obučen u kariranu odeću, postao je lični simbol za Pikasa.

Fernanda Olivije

U Parizu 1904. godine se sreo sa Fernandom Olivije koja je postala njegova ljubavnica. Od sledeće godine žive zajedno i on je naziva svojom muzom, te slika sa trostruko većom energijom nego pre.
Biografi su pisali da je Fernanda bila izuzetno lenja žena, pa je Pikaso radio sve kućne poslove. I to je bilo samo tada, jer su kasnije sve žene koje su živele sa njim morale sve da rade same, nikada nije hteo da im pomogne. Međutim, Fernanda nije mogla da podnese njegovu posesivnost. Imala je i druge muškarce, želela je uvek nešto novo i drugačije, pa je 1912. godine otišla sa jednim italijanskim slikarom.

Godine 1911. Pikaso je uhapšen i ispitivan zbog krađe čuvene slike „Mona Liza“ iz Luvra. U to vreme družio se sa mnogim umetnicima, a jedan od njih je bio pesnik Džulijan Apolinar. Sumnja za zločin prvo je pala na pesnika zbog njegovih poznanstava i veza sa umetnicima koji su imali istoriju krađa iz galerija i muzeja. Apolinar je optužio svog bliskog prijatelja Pikasa, koji je u prošlosti kupovao ukradene umetničke predmete. U strahu od presude koja bi mogla prouzrokovati njegovu deportaciju u Španiju, Pikaso je negirao da je ikada upoznao pesnika. Oba umetnika su kasnije oslobođena bilo kakvog učešća u nestanku slike.

Eva Hubert

Pikaso je Fernandu zamenio Evom Hubert s kojom se preselio sa Monmarta na Monparnas. U to vreme njegova slava se proširila na celu Evropu. Eva umire 1915. godine od raka što je Pikaso teško podneo, ali to nikako nije uticalo na njegovu veliku popularnost i veliki uzlet u karijeri. Pikaso je sadržao deklaracije o njegovoj ljubavi prema Evi u mnogim kubističkim radovima.
Nakon gubitka Eve, imao je aferu sa Gabi Lespinase.

Olga Hohlov

U leto 1918. godine, Pikaso se oženio Olgom Hohlovom, balerinom iz trupe Serdža Djagiljeva, koji ga je angažovao za scenografiju baleta „Parada“. U početku Pikaso je svoju balerinu skrivao, ali nakon što ju je oženio proveli su svoj medeni mesec blizu Biaritza u vili glamuroznog čileanskog umetnika Eugenija Erazuriza.
Veliku radost Pikasu je donelo rođenje njegovog sina prvenca Pola 1921. godine. Nakon pet godina Olga je osetila kako se slikar sve više povlači u svoj atelje, u svoj unutrašnji svet u koji ona nije mogla da uđe.

Profimedia

Marija Tereza Volter

Početkom 1927. godine Pikaso je počeo vezu sa Marijom Terezom Volter, koju je upoznao kada je bila 17-ogodišnjakinja, a on je imao 46. godina. Živela je u istoj ulici u kojoj su Olga i Pikaso imali stan i brzo je zapala za oko slavnom slikaru. Sve više vremena provodio je sa njom, a veza je bila tajna sve dok Olga nije saznala da je Mari trudna. Pikasu je rodila ćerku Maju, a on je ostao u formalnom braku sa Olgom. Međutim, ni mlada žena ni novo dete nisu dugo držali Pikasovu pažnju. Marija Tereza je završila tragično, obesila se četiri godine posle smrti velikog slikara, a Majin sin Olivije napisao je knjigu o svom dedi 2004. godine.

Teodora Marković

Ubrzo se zaljubio u Doru Mar 1936. samo godinu dana pošto se Maja rodila. Dora Mar (Teodora Marković), Jugoslovenka, tačnije poreklom Hrvatica, potpuno je zaludela Pikasa. Umetnica koja se bavila fotografijom postala je njegova životna saputnica sve do aprila 1944. godine kada se Pikaso po ko zna koji put ponovo zaljubio.

Fransoaz Žilo

Nova žena zvala se Fransoaz Žilo i nju je često nazivao “ličnom muzom”. Udvarao joj se mesecima i ona mu je na kraju dala svoju nevinost. Četiri godine kasnije rodila je sina Kloda, a dve godine posle i ćerku Palomu. Pikaso se 1953. godine rastaje sa Fransoaz i napušta redove komunističke partije, čiji je član bio punih devet godina.

Jedan od njegovih biografa, Patrik O Brajen, zabeležio je da su Pikasova osećanja prema ženama oscilirala od ekstremne nežnosti do snažne mržnje. „Jedino što mu je bilo važno je da žena bude niža od njega, što je bilo teško jer je bio visok tek 163 centimetra.“
Iza Fransoaz je ostala knjiga “Život sa Pikasom” koja je bila bestseler i objavljena je 11 godina posle njihovog rastanka. Toliko je razbesnela slavnog slikara da nije progovorio sa njom ni reč do svoje smrti. Nikada se više nije sreo ni sa njihovo dvoje dece.

Profimedia

Biografi su zapisali da je, kada je odlazila, Pikaso vikao:
“Nijedna žena ne napušta čoveka kao što sam ja. Gde ćeš?”.
Međutim, ona je otišla, a u svojoj knjizi je napisala da je on “indiferentan prema drugima, previše uveren u svoju vrednost”. Pikaso je smatrao da su žene “mašine za patnju”, a Fransoaz je kasnije pisala kako su za Pikasa postojale samo dve vrste žena – boginje i otirači za cipele.
– Pablo je bio najveća ljubav mog života, ali otišla sam pre nego što me je uništio. Čovek mora nešto da preduzme da zaštiti sebe. Ja jesam. Ostale nisu. Pogledajte šta im se dogodilo – držale su se moćnog minotaura i platile su žestoku cenu. Ja sam jedina žena koja nije žrtvovala sebe svetom monstrumu… I ja sam jedina koja je još živa da ispriča priču – pisala je Fransoaz.
Učinio ju je besmrtnom na slici “Žena cvet”, ali je zanimljivo da nije sačuvala nijednu njegovu sliku.

Žaklin Rok

U martu 1961. u svojoj osamdesetoj godini, ženi se sa tridesetčetvorogodišnjom Žaklin Rok koja brine o njemu do poslednjeg časa. Njoj je posvetio najveći broj dela, više nego bilo kojoj ljubavnici ili ženi, a nacrtao je preko 400 njenih portreta. Nažalost i ona je sebi oduzela život 1986. godine.
Dve godine pre Pikasove smrti, priređena je izložba u Luvru povodom njegovog 90. rođendana. Pre njega nijedan živi umetnik nije imao svoju izložbu u ovom muzeju. Prema podacima, Pikaso je i umetnik čije su se slike najviše krale – čak 1147 puta.
Pikaso je umro 8. aprila 1973. godine kao devedesetogodišnjak koji je iza sebe ostavio oko osamdeset hiljada radova.

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike