„Odavno nisam pio šampanjac": Poslednje reči slavnih ličnosti
09.09.2023 | 16:00
Pisci, filozofi, vladari, vojskovođe, umetnici, naučnici, od antike do 20. veka, osvetljeni su u kontekstu u kojem su izgovorili oproštajne reči
„Bez opoziva“ Vladete Jankovića i Dejana Mihailovića obuhvatan je i raznovrstan hronološki prikaz oproštajnih reči znamenitih ličnosti.
Prema rečima Dejana Mihailovića, „knjiga koja je pred čitaocima srećan je spoj biografskog ogleda i jednog detalja iz života znamenitih ličnosti od biblijskih vremena do danas: poslednjih reči koje su izgovorili. I izbor teme i izbor ličnosti o kojima ćemo pisati, zajedničkim i do kraja saglasnim dogovorom, bio je izbor po srodnosti. To je bila prilika da, po uzoru na nekoliko najnovijih knjiga koje je profesor Vladeta Janković objavio u ’Laguni’, iznesemo intrigantne i manje poznate pojedinosti o tim znamenitim pojedincima, sve ono što se danas podrazumeva pod pojmom trivia, inače netačno izjednačenim sa trivijalnostima“.
Vladeta Janković kaže da ih je u poduhvat pisanja „Bez opoziva“, „privukla pomisao da, kraj tolikih lako opovrgnutih izjava, izneverenih javnih opredeljenja i relativizacije zaklinjanja koje smo čuli i koje slušamo, postoje i one reči od kojih odustajanja nema – a to su one oproštajne, izrečene na samrti. Svesni da zbirki sa poslednjim rečima slavnih ličnosti ima mnogo, i na raznim jezicima, Dejan Mihailović i ja smo se potrudili da naš izbor odudara time što će, osim pokušaja da se oproštajne izjave osvetle unutar konteksta u kojem su izrečene, naglasak biti na manje poznatim okolnostima iz života i dela onih koji su ih izrekli“.
Na samrti se izgovara sve što se u životu nije htelo ili smelo
Opredeljujući se za izbor kakav je pred čitaocima, autori su nastojali da poslednje reči značajnih ličnosti protumače u ključu društvenog i kulturnog miljea epohe, kao i karakternih osobina i istorijske uloge svake odabrane ličnosti. Poslednje izjave ponekad su zasnovane na ideji da se na samrti izgovara ono što se u životu nije htelo ili smelo reći, ali ih uglavnom obeležava težnja da se značenja oproštajnih iskaza povežu sa životnim učinkom tih velikana, kao neka vrsta sažete poruke potomstvu.
Pisci, filozofi, vladari, vojskovođe, umetnici, naučnici, od antike do 20. veka, osvetljeni su u kontekstu u kojem su izgovorili oproštajne reči, a autori su težili da čitaoca obraduju i manje poznatim biografskim aspektima, sa ponekad apartnim pojedinostima.
Ovo su neki od primera:
„Ne diraj moje krugove.“
– Arhimed
„Idem da potražim veliko možda.“
– Fransoa Rable
„Zašto plačete? Zar ste mislili da sam besmrtan?“
– Luj XIV
„Neću da pucam u ovu budalu!“
– Mihail Ljermontov
„Moram da uđem, magla se diže.“
–Emili Dikinson
„Tapeti u mojoj sobi i ja vodimo borbu na život i smrt, koju neko mora da izgubi.“
– Oskar Vajld
„Odavno nisam pio šampanjac.“
–Anton Čehov
„Sve mi je ovo dodijalo.“
–Vinston Čerčil
Posle brošure Žarka Ružića "Poslednje reči velikih ljudi" iz 1931. godine ovo je prva knjiga na tu temu koja se objavljuje u Srbiji.