Milijarde evra bacamo na deponije: Umesto da recikliramo, zidamo skupim materijalom

10.10.2021

05:33

0

U Srbiji se i dalje propušta prilika da se uštede milijarde evra recikliranjem građevinskog materijala i građenjem od drugih ponovo korišćenih materijala ali zato revnosno praznimo reke i planine od šljunka i kamena

Milijarde evra bacamo na deponije: Umesto da recikliramo, zidamo skupim materijalom
Ilustracija - Copyright Pixabay/ colours4you

Umesto da zarađuje stotine miliona ako ne i milijarde evra na „otpadu“, odnosno ponovnoj upotrebi iskorišćenog građevinskog materijala, Srbija radije menja svoju topografiju i nemilice vadi šljunak iz svojih reka i kamen iz brda i planina, upozoravaju građevinski stručnjaci.

- Od svake zgrade ili drugog objekta koji se izgradi čak 80 odsto materijala može da se ponovo iskoristi u građevinarstvu. Samo ako ste pametni i organizovani. To je ogroman novac a ne gubi se na kvalitetu gradnje - kaže za 24sedam inženjer Goran Rodić, potpredsednik Privredne komore građevinske industrije Srbije.

A u građevinarstvu može da se iskoristi „gotovo sve“, od stare cigle i crepa za popunu podloge lokalnih puteva IV reda, preko gvozdenih konstrukcija, građevinskog gvožđa ili radijatora koje se pretapaju u novi čelik, do betona od koga se dobija agregat odličan za drenažu i donji stroj puta, napominje Rodić.

Planine šljaka samo zagađuje

Ne samo da se graditi može i od prerađenog starog građevinskog materijala, već i onim koji nije „iz branše“, već je nastao kao nusproizvod neke druge aktivnosti. Najpoznatiji materijal, i u Srbiji takođe najneiskorišćeniji, je šljaka i ležeći pepeo koji nastaju u termoelektranama pri proizvodnji struje iz uglja.

Sa deponije pravo u reku

Deponije pepela i šljake koji proizvode termoelektrana „Nikola Tesla“ pokrivaju površinu od 1.680 hektara i dostižu visinu do 28 metara. Veliki problem je vetar koji taj nezdrav materijal razvejava unaokolo ali i u jezera koja se formiraju na ovima „planinama“ a čija je površina 250 hektara. Ta zagađena voda odlazi potom u podzemne vode i reke Savu, Uriju i Mlavu, ističe Dejan Bojović..

Toga na deponijama EPS-a ima na stotine miliona tona, a svake godine gomila se poveća za 6,5 miliona tona materijala koji je savršen za donji stroj puta i betonsku podlogu autoputeva koji niču u Srbiji.

- Ne samo to, materijal može da se koristi pri izgradnji nasipa, za stabilizaciju problematičnog tla i za poboljšanje mehaničkih svojstava, kao i pri izgradnji donjih slojeva železničkih pruga - ističe za 24sedam inženjer Dejan Bojović, predsednik Srpske asocijacije za rušenje, dekontaminaciju i reciklažu.

Dobro bi bilo da se to iskoristi i za životnu sredinu u Srbiji, jer u pepelu i šljaki se nalaze mikroelementi i njihova jedinjenja koji ugrožavaju vode, vazduh i zemljište, ali bilo bi dobro i investitorima puteva, kao i samom EPS-u.

Pixabay/Jörg Peter Rademacher
Sa jedne planine užasa na drugu: Sirovina ugljenokopa stiže na deponiju šljake

Prema propisima, pepeo sa deponija Termoelektrane „Nikola Tesla“ (TENT) okarakterisan je kao "opasan industrijski otpad koji ima upotrebnu vrednost". Zbog proizvodnje tog otpada TENT plaća (ili bi trebalo da plaća) 6,5 miliona evra godišnje.

Napravljeno jezero ispod Terazija

Kada se iz reke neplanski izvadi šljunak u većem obimu nego što ga ona redovno nanosi, produbi se korito, poremete se podzemne vode, upropaste ljudima bunari i ugrozi vodotok.

- A priroda debelo kažnjava kada se igraš koritima reka i podzemnim vodama. To znamo i u Beogradu, gde smo poremetili 12 vodotokova. I onda na kraju dobijemo čitavo jezero ispod Terazija kojim možete da se vozite čamcem i gde iz podruma nekih zgrada pumpe moraju da izbacuju vodu 24 sata dnevno da se ne bi srušile - napominje Rodić.

Za te količine na deponiji TENT-a moglo bi da se napravi 2.000 kilometara autoputa, i da se pritom uštedi od 30 do 80 odsto u odnosu na korišćenje klasičnog nerecikliranog materijala, istaknuto je još 2015. godine, kada je počela da se primenjuje Uredba Vlade kojom se propisuju uslovi za korišćenje pepela kao građevinskog materijala.

Međutim, tada od tog posla nije bilo ništa a tek nešto malo urađeno je dve godine kasnije, kada je u Vladi potpisan prvi ugovor za 3.630 tona pepela za izgradnju autoputa između Beograda i Čačka na Koridoru 11 (Autoput "Miloš Veliki"), kao donacija EPS-a „Putevima Srbije“.

Prema navodima iz Ministarstva građevinarstva i infrastrukture, u Srbiji se trenutno projektuje i gradi oko 1.000 kilometara autoputeva i brzih saobraćajnica, a vrednost investicija u saobraćajnu infrastrukturu je oko 23 milijarde evra.

M.M./ATAImages
Neiskorišćen potencijal: Kada gradimo hiljade kilometara, da gradimo povoljnije

- Barem deset odsto od te sume smo mogli da uštedimo upotrebom recikliranih materijala. Samo dupliramo troškove kao da nam novac previre. Ovako, novac bacamo, planine od kamena „prepolovljujemo“ a pravimo veštačka brda od đubreta – kaže Bojović.

Rušenje je ozbiljan posao

Umesto pod putevima i zgradama, iskorišćeni građevinski materijal od srušenih objekata završi uglavnom na nekoj od više od 2.200 divljih deponija u Srbiji. U Beogradu se godišnje napravi 10 miliona tona šuta, napominje Bojović.

Japanci mogu i da jedu reciklirani "beton“

Ako Srbija zaostaje za Evropom u reciklaži 30 godina, za Japanom je to barem 100. Tamošnji naučnici sa Instituta industrijske nauke Univerziteta u Tokiju su ove godine otkrili način za recikliranje otpada od hrane u građevinski materijal. Taj proizvod parira betonu kad je reč o jačini, a istovremeno je jestiv.
S obzirom na činjenicu da je otpad od hrane veliki ekološki problem, metoda koja omogućava njegovo pretvaranje u građevinski materijal bez žrtvovanja jestivosti otvara vrata mnogim kreativnim primenama, tvrdi tim japanskih naučnika.

Problem je, ističe Goran Rodić, što Srbija ima samo nekoliko pogona gde može da se radi reciklaža građevinskog materijala.

- Recimo, firma koja je rušila stari Avalski toranj, iskoristila je sav beton ponovo. Tako bi moglo i sa drugim zgradama a njih se samo po Beogradu ruši na hiljade godišnje – kaže Rodić.
Još veći problem je, navodi Dejan Bojović, što ni te firme nemaju odgovarajući evropski prepoznat sertifikat za takve poslove.

Nadležno ministarstvo daje dozvole za nekakve „operatore građevinskog otpada“, koji samo prave dodatne deponije umesto da iskorišćavaju taj materijal za novi.

- A jedna Finska ponovo iskoristi 99 odsto građevinskog otpada. Kasnimo 30 godina za Evropom i u praksi i u propisima.  Kod nas zakon ne prepoznaje rušenje kao posebnu aktivnost već je tretira kao „pripremu zemljišta za gradnju“. Rušenje je tri puta kompleksniji posao od građenja i mora da ga radi serifikovana firma sa obučenim ljudima koji rade nakon urađenih analiza, pre svega onih o opasnim materijalima – naglašava Bojović.

Iz Asocijacije za rušenje ističu da rušenje ne podrazumeva „razvaljivanje“ objekta i odnošenje delova, već odvajanje materijala za recikliranje na samom gradilištu, zatim njihovu fizičku, hemijsku ili mehaničku rekontaminaciju i na kraju reciklažu.

Zbog toga su u Asocijaciji sumnjičavi i prema nekim „optimističkim vestima“ o otvaranju fabrika u Beogradu koje bi trebalo da prerađuju otpad i od njega prave beton i građevinske ploče.

- Ako materijal nije na mestu rušenja razdvajan po vrstama i po tome da li nije opasan od potencijalno opasnog, ne može se to raditi naknadno u fabrici. Onda je taj „otpad“ samo đubre. A đubre se eventualno može koristiti u spalionici komunalnog otpada, a ne u građevinarstvu – zaključuje Dejan Bojović.

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike