INTERVJU Muftija Jusufspahić: Patrijarh Pavle i mitropolit Amfilohije su pomogli kada nam je bilo najteže

05.01.2021

19:00 >> 14:08

1

Sa Mustafom Jusufspahićem smo razgovarali o najtužnijem događaju za njegovu porodicu, o mitropolitu Amfilohiju i patrijarhu Pavlu, o tom Dorćolu koji je u n

INTERVJU Muftija Jusufspahić: Patrijarh Pavle i mitropolit Amfilohije su pomogli kada nam je bilo najteže
Copyright 24sedam

On je Beograđanin, ponosan Dorćolac, muftija beogradski i vojni, sa majčine strane poreklom Egipćanin, sa očeve Bosanac. Kada bismo jednom rečju opisali šta je njegova porodica, počevši od oca, brata i njega samog, uradila za Srbiju, to bi bila reč mir. Nikada nije gledao ko je kakve veroispovesti, nacije, boje kože. Nikada mu nije bilo važno šta je neko o njemu i njegovoj porodici govorio, jer i sam kaže: “Ljudi će tek govoriti o nama”.

Pročitajte još:

Sa Mustafom Jusufspahićem smo razgovarali o najtužnijem događaju za njegovu porodicu, o mitropolitu Amfilohiju i patrijarhu Pavlu, o tom Dorćolu koji je u njegovom srcu, i naravno o Džeju, kojem je održao govor na poslednjem ispraćaju. U intervjuu za 24sedam Mustafa kaže da se u teškim situacijama uvek seti jedne rečenice svog oca, nekadašnjeg srbijanskog muftije Hamdije Jusufspahića.

Šta vam je prva asocijacija na oca i šta bi vam govorio u teškim trenucima?

Prva asocijacija na njega mi je da je bio jedan divan otac, sa kojim sam se družio kao sa svojim prijateljem. Gradio je takav odnos sa nama, našom decom. Nikada mi nije rekao da ja treba da idem ovim putem, ali smo činili sve što je on voleo, upravo zbog te ljubavi koju nam je davao. Bio je mudar i znao je kako treba. Ostao je zapamćen kao neko ko pravi mir među ljudima, pravi mostove, želeo je da pomogne. Drago mi je što je njegov moto sagledan u jednoj rečenici. Kada mu je bilo najteže, kad su nam zapalili džamiju, rekao je: “Ja ne znam ko je palio, ali znam one koji su gasili.” To mu je bio najteži trenutak, čak teži od onog kad su mu ustaše zapalile kuću u Bugojnu. I tom rečenicom se i mi vodimo u teškim situacijama.

Ko su ti ljudi koji su gasili Bajrakli džamiju?

Gasili su dobri ljudi. On nas je naučio da uvek gledamo dobro, pa čak i kod najgorih ljudi. Ako hoćeš sebe da nazoveš vernikom, moraš da budeš sledbenik božijih poslanika, a ne da budeš etiketiran kao vernik, samo zato što su ti roditelji vernici. Lako ćemo da se zavadimo i zamrzimo ako stalno jedni drugima ružne stvari radimo i gledamo. Umetnost i lepota života su u tome da širiš lepotu, širiš dobru vibraciju. Da kada razgovaraš sa čovekom ne gledaš šta on ima u malom mozgu i šta ima iza brda. Kada deliš sreću, ona se širi, a kada deliš tugu, ona se smanjuje. To je milost koju nam je Bog dao.

24sedam

Da li je Hamdija priželjkivao da neko od sinova nastavi njegovim putem?

Sigurno da jeste. Vidite, nisam video živog čoveka koji ima više znanja iz teologije kao što je to moj brat Muhamed, i svi smo negde znali da će on nastaviti taj put. On nije izneo ni 10 posto onoga što zna i mi se svi nadamo da će se vratiti iz diplomatije, jer nam svima puno fali, kako on, tako i njegovo znanje. Sa druge strane, ja sam ipak samo dobar učenik i oduvek sam voleo da učim i upijam informacije. Kao što ljudi pričaju o mom ocu, tako će jednog dana o nama, pa nek vreme pokaže ko je kakav bio.

Sami ste rekli da je nateži trenutak u vašim životima bio kada je zapaljena Bajrakli džamija. Kada je preminuo mitropolit Amfilohije objavili ste fotografiju na kojoj se vidi kako pokušava da smiri razjarenu masu. Da li ste mu se nekad za života zahvalili na tome?

Te noći smo samo videli vatrenu zastavu i došli su neki ljudi da nas krive za sve zlo koje se dešavalo prethodnih godina. Ja sam video čoveka u hrišćanskoj odori ispred džamije koji je ljude odvraćao od paljenja i rušenja naše svetinje. To je bio mitropolit Amfilohije. Nikad mu za života nisam zahvalio, niti sam otišao da mu kažem nešto o tome. Zašto? Zato što bih ja isto to uradio, to treba da bude normalno u našem zvanju, i da čoveku zahvaljujem za takve stvari, meni je licemerno. Ali kada je otišao sa ovog sveta želeo sam da ceo svet to zna. Pokušao sam da to učinim na najskromniji način, preko Tvitera. Iskreno, zaprepastila me je reakcija ljudi i nisam mogao da verujem da je narod toliko iznenađen normalnim delima.

Pričalo se da je patrijarh Pavle dao ličnu donaciju za obnovu džamije…

Patrijarh Pavle je isto bio divan čovek, koji je sa nama imao dobru komunikaciju. Istina je, pomogao nam je. Lično je dao svoj doprinos, ličnim sredstvima koje je imao u tom trenutku. Ali voleo bih da neke stvari sačuvamo i ne uprljamo ih pričom, neka mu to bude jedno od mnogih dobrih dela na sudnjem danu. On je samo jedan od mnogih sa kojima smo imali dobre odnose. Otac mi je pričao kako mu je patrijarh German pomogao kada je tek došao. Dovodio ga je svaki dan do džamije, i iako bi prolazili pored Patrijaršije, ne bi mu govorio da je tu njegova božija kuća, već bi ga ispratio sve do džamije, a potom se vratio. Kada je moj otac to saznao zahvalio mu je, a patrijarh German mu je rekao: “Kada te moji budu videli kako te poštujem, poštovaće te i oni, a samim tim će ti ovde biti lakše za život.”

Jednom prilikom ste rekli da ne dajete da džamija bude platforma za političke razmirice i sukobe. Kako onda gledate na pojavu Muamera Zukorlića i napade koji često dolaze od njegovih ljudi?

On bi da bude i muftija i političar. On je u stvari zaleđeni muftija. Za to je dokaz napad na naš verski objekat u Novom Pazaru, ali to je samo jedan u nizu napada. Mi smo imali inicijative za razgovore, tokom prvih godina kada su otvoreno negirali naše postojanje i ponašali se loše. Bosna je finansirala dobar deo njegovog puta i stvaranja njega. Mi smo ovde muslimani Srbije, ne Bosne. U celom svetu imate islamske zajednice Sirije, Sudana, Egipta, svi su oni Arapi, ali imaju svoje islamske zajednice. Oni su govorili da nama duhovni centar treba da bude Sarajevo. Zašto duhovni centar Sarajevo, kad nije ni okrenut ka Kibli? Zašto ne Beograd? Administrativni centar jeste ranije bio u Sarajevu, ali tokom postojanja Jugoslavije.

Šta Zukorliću tačno smeta?

Zukorliću smeta samo zato što je Srbija u pitanju i zato što smo mi Islamska zajednica Srbije koja ne dopušta uticaj drugih verskih zajednica. To nam je donelo velike probleme i pričali su razne priče koje su nam štetile. A on kao on, prodao je za malu cenu ono što mnogo više vredi, zaklao je vola za dva kilograma mesa. Ipak, mislim da se bolje snalazi u politici, jer nikad nije važio za nekog duhovnika. A on je oduvek bio takav, sa njim sam živeo u medresi i imao bih jedan dorćolski izraz kojim bih ga opisao, ali nije prikladan. Uvek je bio bahat i često smo još u srednjoškolskim danima imali razmirice.

I te kako ističete Dorćol i nekako se čini da koliko je on postao deo vas, tako ste i vi postali deo njega.  Šta je za vas Dorćol?

Dorćol je svet, ja sam primer toga (smeh). Na 300 metara imate sve verske zajednice, jevrejsku, hrišćansku, našu. Odavde je sve počelo, odavde je Beograd počeo da se stvara, četiri putića su u simboličnom smislu svet. Nama su ovde četiri strane sveta i nigde ne vidimo zastor. Uvek imamo širinu, tu lepotu. Nemamo kompleks niže vrednosti, niti želimo da nam ga neko nameće. Pravedni smo sa ljudima, ne bojimo se kada treba nešto da se uradi. Zbog svih ovih stvari i tih nekih globalnih otuđivanja i mi ne bivamo pošteđeni toga, pa se malo i Dorćol otuđio, udaljili smo se. Ali videli ste, otišao je samo jedan, Džej, i ponovo nas sve spojio. 2.000 ljudi i niko ništa, sve spontano. Taj duh je ipak i u ovom vremenu socijalne distance, maski…

Govorili ste na sahrani Džeja Ramadanovskog. Da li je dolazio u džamiju i po čemu ćete ga najviše pamtiti?

Kakav bih ja to komšija i čovek bio ako njemu ne odem na sahranu. Moj govor je bio iz srca, ne govorim ono što ne mislim. Džeki je uvek donosio osmeh ljudima, voleli smo da ga vidimo. Znao je da govori o svemu, pričali smo i o ozbiljnim stvarima. Nikada neću zaboraviti kada su nam došli gosti Pakistanci iz Italije, on je njima otpevao sve moguće pesme, od italijanskog do pakistanskog jezika, pa čak i na urdu jeziku.  On je bio legenda, svi su ga slikali i snimali. Dolazio je kod mog oca, poljubi bi mu ruku, zvao ga čika Hamdija. Čovek poput njega i čovek sa takvom energijom morao je negde da se napoji. Znao je često da spusti svoju glavu na sedždu onako kako on zna, svojim jezikom… To i jeste suština.

Džamiju je posetio i Muhamed Ali u vreme kada je bio najpopularniji. Kako je uopšte došlo do toga?

Da, to je jedno divno iskustvo i od tad je već prošlo 35 godina. Javio nam se doktor Medenica, koji ga je lečio, i rekao kako Muhamed Ali želi da obiđe našu džamiju. Sačekali smo ga svi i pokazali mu džamiju. Bio je zadivljen, s obzirom na to da je došao iz Amerike u kojoj ne postoji ništa što traje više od 400 godina. Bio je oduševljen, vrlo radoznao, a otac mu je objašnjavao sve o istoriji naše džamije. Muhamed Ali je u njoj video posebnost i rekao nam je da su ti ljudi koji su je gradili sigurno bili dobri vernici, čim džamija opstaje toliko godina. Tu se pričalo i o njegovim mečevima, a najviše o onim sa Fajzerom. Uvek smo se radovali njegovim pobedama… On je čovek zaista veselog duha i takva je bila atmosfera. Nije bio neki nadobudan svetski šampion, već brat i po veri i po čovečnosti.

Vaš brat Muhamed bio je muftija srbijanski sve dok nije rešio da ode u diplomatske vode. Otkud to da izabere taj put?

Takva ideja se rodila na nekim sastancima, određeni političari su vagali šta bi bilo najbolje za odnos sa Saudijskom Arabijom. Izvagali su čoveka koji fenomenalno govori arapski jezik, bolje od mnogih Arapa. Mnogo nam nedostaje, on tamo dosta radi, ali sad u ovom momentu bi bilo dobro da nam dođe što pre. Doprineo je tome da Saudijci konačno progledaju ka Srbiji, a voleo bih da i naša braća iz Bosne to ne shvataju na ljubomoran način, već da je ovde uticaj Saudijske Arabije važan za sve nas. Ko god želi da pomogne našoj zemlji dobrodošao je.

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike