"Ako si sve snimio, sad Bata može u bolnicu": 102 godine od rođenja čuvene rediteljke Soje Jovanović

01.02.2024

09:30

0

Velika umetnica režirala je 50 predstava i 23 igrana ostvarenja, od kojih je "Pop Ćira i pop Spira" bio prvi jugoslovenski film snimljen u boji

"Ako si sve snimio, sad Bata može u bolnicu": 102 godine od rođenja čuvene rediteljke Soje Jovanović
Copyright Arhiv Muzeja pozorišne umetnosti Srbije

"Soja, to vam je jedna obična, korisna industrijska biljka", za sebe je govorila rediteljka Sofija Soja Jovanović, koja je rođena na današnji dan, 1. februara 1922. godine u Beogradu, gde je i dočekala smrt 80 godina kasnije, 22. aprila.

Njen radni vek trajao je 50 godina, a toliko je i predstava postavila na različitim scenama, dok je snimila 23 igrana filma, TV drama i serija, mnogo lutkarskih predstava i radio-drama. Uz sve to, najvažnije je reći da je bila prva žena reditelj na našim prostorima koja se oprobala, i to izuzetno uspešno, u svim vidovima dramske umetnosti i svojim radom obeležila jugoslovensku kinematografiju 20. veka.

Umetnost se do nje ušunjala preko dede

Sofija Jovanović rođena je u porodici koju su činili otac hemičar i majka koja je diplomirala filozofiju. Umetnost se do nje ušunjala preko dede. Naime, isto prezime Paje Jovanovića i Sofije Jovanović nije puka slučajnost, već je njen deda po ocu bio čuveni dvorski fotograf Milan Jovanović, čiji je rođeni brat bio čuveni slikar.

Pajina unuka je osnovnu i srednju školu pohađala na francuskom jeziku, u svom rodnom gradu. Zatim se upisala na dramski odsek Muzičke akademiije gde 1941. godine počinje da studira glumu. Tri godine kasnije počinje njen intenzivan stvaralački rad, kada je sa još nekoliko kolega i nastavnika osnovala Akademsko pozorište, prvi studentski teatar u zemlji.

Njeno prvo delo koje je postavila na “daske koje život znače” bilo je Nušićevo “Sumnjivo lice”, 1948. godine, a i njen prvi film takođe je snimljen po ovom delu velikog srpskog komediografa.

Soja Jovanović Autor ilustracije Aleksa Gajić
 

Titova Jugoslavija je, međutim, u vedroj i, kako je sama Soja govorila, prilično naivnoj studentskoj predstavi videla “opasnu, zapadnjački orijentisanu poruku”. Grupa umetnika je silom rasformirana, ali ne zadugo. Jedan čovek je verovao u ambiciju mladih i odlučio da urgira za njih. Bio je to Dobrica Ćosić, a u datom trenutku je bio član tadašnjeg Agitpropa za Srbiju. Akademsko pozorište 1950. godine postaje Beogradsko dramsko pozorište. Narednih decenija, ovde i u Pozorištu na Terazijama igraće se Sojini “Kabare”, “Neki to vole vruće“, “Bal lopova”, “Vezana vreća” i beskrajni niz drugih komada od kojih su mnogi dobili prestižne nagrade.

Sad Bata može u bolnicu

Ubrzo zatim Jovanovićeva se preorijentisala na film. “Pop Ćira i pop Spira”, po scenariju nadahnutom romanom Stevana Sremca, bio je prvi snimljen jugoslovenski film u boji. Njeni najgledaniji filmovi su mahom bili inspirisani knjigama domaćih pisaca, kao što su “Orlovi rano lete” (Branko Ćopić), “Silom otac” (udružene snage Nušićevih drama), “Diližansa snova” (po komedijama Jovana Sterije Popovića “Pokondirena tikva i “Laža paralaža”).

– Prvi moj film, “Sumnjivo lice”, snimali smo u Ivanjici. Glumce sam naterala da nauče da jašu konje. I Bata Paskaljević je to brzo naučio, ali nije naučio da konji ne vole iznenadne oštre zvukove. Kad je, jašući lagano i dostojanstveno, zatrubio konju na samo uvo, za tren se našao na zemlji, dok mu je jedna noga ostala u uzengiji.

– Jesi li sve snimio? – upitala sam snimatelja.

– Sve.

– Fino. Sad Bata može u bolnicu – govorila je rediteljka za Yugopapir 1975. godine.

Njen britki i gledaocima prijemčiv humor, i to najpre komedija mentaliteta, većini je bio izuzetno zabavan, a tvrdeći po filmskoj kritici i kvalitetan. Drugi su se bunili, nazivajući njene filmove sladunjavim. Međutim, bio je to redak i dugoročan iskorak iz mračnih, prevashodno ratnih tema koje smo doživeli u srpskoj kinematografiji.

Film "režirao" Soja Jovanović

Pedesetih je još bilo prilično neuobičajeno da film potpisuje jedna žena, te su novine umele u izveštajima da pišu kako je “film režirao Soja Jovanović”. Sa druge strane, Sofija je smatrala da je režija izrazito ženski posao.

- Verujem da je posao reditelja da zaigra svoje glumce, da ih usmeri ka igri, maltene kao majka svoju decu - govorila je Jovanovićeva.

Humor u njenim filmovima bio je pitak i razigran, a s druge strane, od satire je zazirala, verujući da u njoj "ima nečeg zlog i poganog".

- Humorom se branim od zla - reči su velike rediteljke.

Seriju “Osma ofanziva”, koju je adaptirala po romanima Branka Ćopića “Ne tuguj bronzana stražo” i “Osma ofanziva”, smatrala je uspešnom.

- Smatram da je ova serija zabeležila jedan važan istorijski trenutak, snimila stare kuće koje više ne postoje, jedno tragično zbivanje koje i danas doživljavamo. Snimljena na filmskoj traci ostaće kao dokument izbrisanog, ali zabeleženog vremena iz naše tragične istorije - kazala je Soja Jovanović, koja je preminula 22. aprila 2002. u Beogradu, koji joj je postavio spomen-ploču na uglu Njegoševe i Ulice Maksima Gorkog na Vračaru.

Bonus video:

Pratite sve vesti iz Srbije i sveta na našem Telegram kanalu.

Instalirajte našu iOS ili android aplikaciju – 24sedam Vest koja vredi

Najčitanije Vesti

Ostale vesti iz rubrike